Hrvatski je rječnik ponekad nedostatan da objasni sva aktualna zbivanja. Nije ovdje riječ samo o (de)anglifikaciji globalnog rječnika koji je zavladao mrežom svih mreža. ‘Mi Hrvati‘ ne znamo nazvati ni neke notorno domaće stvari pravim imenom. Tako Hrvatska godinama ima ‘negativan prirodni prirast‘, odnosno više nas Hrvata (i pripadnika drugih naroda koji su hrvatski državljani) umire, nego što se rađa. Taj negativni prirodni prirast podsjeća me na socijalne dogovore Vlade i sindikata u državnim i javnim službama u kojima se predviđa rast plaća u skladu s rastom BDP-a, ali se ne predviđa smanjenje ako BDP padne. Ista je stvar s metajezikom burzovnih mešetara, kojima nikad neće preko usana prijeći izraz ‘pad cijena dionica‘, nego uvijek eufemiziraju s ‘korekcijom cijena‘.
No vratimo se negativnom prirodnom prirastu. To nije depopulacija, koja je zbroj negativnog prirasta i migracijskog salda, a mi Hrvati u iseljavanju smo još veći ‘negativni šampioni‘ nego u nerađanju. Zadnji prirodni prirast Hrvatska je imala nakon Oluje, 1996., a pronatalitetno oduševljenje i olakšanje proteglo se i na 1997. Od tada smo punih dvadeset godina u priraštajnom minusu.
>>> Hrvatska na vodećem mjestu po broju mladih koji bi otišli trbuhom za kruhom
U to vrijeme časopis Jezik proglasio je niz novih hrvatskih riječi. Koaksijalni kabel postao je suosnik, osobna iskaznica osobnica, ležeći policajac uspornik, naplatna kućica postala je naplatnica, a stent proširnica. OIB je osobnik, a floskula ispraznica. Tipfeler je postao zatipak, selfie je nazvan sebić, dreger bi bio alkomjer, a istovrijednik je pohrvaćeni ekvivalent.
U toj konkurenciji kandidiram novu složenicu. Pa, premda je i negativan prirodni prirast sasvim hrvatski, predlažem da ga nazovemo pravim imenom – prirodni pripad. U Hrvatskoj je od 1991. do danas umrlo 207.357 stanovnika više nego što ih je rođeno. Taj je prirodni pripad (bez migracija), ekvivalentan, iliti istovrijedan, gubitku cijelog Splita, skupa sa Solinom, ili nestanku gotovo cijele Istre.