Dva iznimno važna dokumenta u posljednje vrijeme s pravom okupiraju javnost: nacrt prijedloga Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te nacrt prijedloga Industrijske strategije 2014. - 2020.
Treba istaknuti da Industrijska strategija nije izoliran pokušaj državne vlasti na osiguranju gospodarskog razvoja. Sastavni je dio strategije pametne specijalizacije (uz inovacijsku strategiju, strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije te strategiju razvoja turizma), koja pak s energetskom strategijom, strategijom gospodarenja mineralnim sirovinama, strategijom poticanja investicija, strategijom razvoja poduzetništva i strategijom razvoja ljudskih potencijala čini osnovu strategije gospodarskog razvoja.
Opis umjesto strategije Koncentrirajući se isključivo na nacrte dviju predstavljenih strategija, opravdano pretpostavljamo da bi njihovo povezivanje trebalo dati odgovor i na važno pitanje postoji li neusklađenost tržišta rada i visokog obrazovanja.
No umjesto strategije dobili smo, kako tvrdi kolega Ratko Mutavdžić, 'puno stranica' za, 'zapravo, analizu stanja'. Nažalost, velik dio dokumenta ne donosi ni analizu, već isključivo opis stanja. Često se inicijalna ideja analiziranja podataka i izvođenje poslovno vrijednih zaključaka u kompanijama svode samo na konsolidaciju i deskripciju podataka. Umjesto provođenja potpunog slijeda postavljanja pitanja '...What? So what? Then what?...', zaustavljaju se na već prvom pitanju i tu analiza staje. Taj dokument sadrži hvale vrijedan pokušaj odgovaranja na prva dva pitanja, ali i nedovoljno precizne odgovore te što je još važnije nedovoljno odgovora na pitanje 'Then what?', a poglavito ne na pitanje 'Why not?'
Tri najvažnija dijela dokumenta jesu poglavlja 'Strateški ciljevi hrvatske industrije 2014. - 2020.', 'Prioritetna područja i mjere realizacije strateških ciljeva' te 'Provedba strategije' i tu predlažem najveću doradu u smislu preciznosti i akcijskih planova/koraka.
Primjerice, kad je riječ o pitanju zaposlenosti, Industrijska strategija pokazuje zabrinjavajuće trendove odnosa između radno sposobnog i radno aktivnog stanovništva. Dok se radno sposobno stanovništvo povećava (iako bi bilo zanimljivo proučiti demografsku projekciju Državnog zavoda za statistiku), radno aktivno stanovništvo se smanjuje, a sve je više radno sposobnih osoba koje se ne evidentiraju ni kao zaposlene ni kao nezaposlene.
Više tvrtki - više nezaposlenih Također, najviše osoba (više od 80 posto u 2012.) zaposleno je u pravnim osobama i upravo taj broj zaposlenih ima negativan trend te se smanjuje od 2009. To je odgovor na pitanje 'What?', no koji je odgovor na pitanje 'So what?', a koji bi nas itekako trebao zabrinuti?
Npr., od 2008. do 2012. broj radnih mjesta smanjio se za čak 159.884. Dakle, stanovništvo stari, a mladi ljudi odlaze u druge države u potragu za boljim poslom. U vezi s pitanjem nezaposlenosti Industrijska strategija ističe da se broj nezaposlenih od 2008. do kraja rujna 2013. povećao za 149.344. Statistički podaci pokazuju i povećanje broja novoosnovanih pravnih osoba, ali to nije povećalo stopu zapošljavanja, nego - nezaposlenost. Novoosnovane pravne osobe svojim su obujmom postale isključivo statistička činjenica bez dubljega gospodarskog sadržaja.
Dakle, što mislimo poduzeti: 'Then what?'
Te i druge negativne trendove identificira i Industrijska strategija, a ljudski kapital promatra u kontekstu ključnog čimbenika industrijske politike i tržišta rada. Tako se navodi: '...Politika kojoj je cilj povećati iskorištenost ljudskog potencijala trebala bi djelovati s aspekta: ...povećanja stope aktivnosti stanovništva... povećanja stope zaposlenosti.... osiguravanja usklađenosti ponude i potražnje... povećanja mobilnosti radne snage...'.
Odgovor na to i mnoga druga pitanja treba pronaći u znanosti i obrazovanju odnosno u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije.
To se navodi i u Industrijskoj strategiji (str. 45.): '...Sama industrijska politika ne može većim dijelom utjecati na postizanje ovih ciljeva, već je nužna integracija i koordinacija s politikama obrazovanja, zapošljavanja, poreza i plaća, prometa i profesionalne orijentacije...'
Obrazovanje odraslih Iz toga proklamiranog cilja vidljiva je parcijalna usklađenost industrijske i obrazovne strategije u pogledu strukturalnih čimbenika: planskog pristupa organizaciji upisnih kvota na pojedinim studijskim smjerovima koje su odgovarajuće potrebama gospodarstva i cjeloživotnom učenju. Tako bi sustav obrazovanja odraslih, prema Industrijskoj strategiji, trebao biti najbrži u prilagođavanju gospodarskim potrebama, ali se ističe kako taj sustav nema ni dovoljnu financijsku potporu ni zadovoljene standarde kvalitete.
Stopa zapošljavanja u 2012. najveća je u biotehničkim, a najmanja u društvenim znanostima. Iz toga bi se moglo zaključiti kako se provedbeni mehanizmi obrazovne strategije trebaju usmjeriti na poticanje biotehničkih i tehničkih znanosti, a manje na područje društvenih znanosti. No to ne bi bio sveobuhvatan odgovor.
U analizi strateških razvojnih dokumenata Europske unije (str. 66. Industrijske strategije) ističe se da dokument Europa 2020 gospodarski razvoj promatra kroz pametan rast (koji potiče znanje, inovacije, obrazovanje i digitalno društvo), održivi rast (koji istodobno potiče konkurentnost te proizvodnju koja se efikasnije odnosi prema resursima) i uključivi rast (koji povećava uključenost u tržišta rada i stjecanje vještina, čime se sprječava siromaštvo).
Obrazovanje u tom sustavu ima jednu od ključnih uloga te mora postati motor razvoja kreativnosti i inovativnosti.
No promotrimo realnost. Konzultantska kuća McKinsey& Company objavila je u siječnju istraživanje o problemima s kojima se suočavaju mladi na prijelazu iz obrazovanja na tržište rada.*
Neadekvatna znanja mladih U Europi je nezaposleno 5,6 milijuna mladih, no više od polovine njih radno mjesto ne može pronaći jer nemaju odgovarajuća znanja i vještine. Autori istraživanja pokušali su pronaći odgovore na sljedeća pitanja: je li broj nezaposlenih mladih osoba rezultat manjka slobodnih radnih mjesta, nedostatka adekvatnih vještina ili je riječ o manjku međusobne koordinacije; koje su zapreke s kojima se mladi suočavaju na prijelazu iz sustava obrazovanja na tržište rada; koje su grupe mladih i poslodavaca najugroženije te kako riješiti problem.
Istraživanje je upozorilo na sljedeće:
1. Dok se broj osoba koje traže posao povećava, poslodavci sve teže pronalaze zaposlenike s traženim vještinama.
• Poslodavci su nezadovoljni vještinama aplikanata: 27% nije pronašlo zaposlenika s odgovarajućim vještinama za otvoreno radno mjesto, a 33% kaže da nedostatak odgovarajućih vještina izaziva ozbiljne poslovne probleme u pogledu kvalitete, cijene i vremena.
• 74% obrazovnih institucija uvjereno je da su polaznici nakon školovanja spremni za tržište rada, s čime se složilo samo 38% mladih i 35% poslodavaca.
2. Mladi se suočavaju s barem tri ozbiljne zapreke.
• Put od obrazovanja do tržišta rada (E2E, Education to Employment) presijecaju barem tri raskrižja: upis na odgovarajuće obrazovanje, stjecanje odgovarajućih znanja i vještina te pronalaženje odgovarajućeg zaposlenja, svako raskrižje sa svojim zaprekama.
3. Proces E2E ne funkcionira za mlade ljude i male poslodavce.
• Istraživalo se koju su razinu potpore mladi dobili na putu od obrazovanja do zapošljavanja te koliko su sami nastojali razviti vještine koje će ih učiniti konkurentnijima na tržištu rada. Rezultati pokazuju da je za samo 10% mladih ('high achievers') tranzicija iz obrazovanja na posao bila uspješna.
• Čak 79% mladih frustrirano je nedostatkom potpore i nezadovoljno svojim izgledima.
• Manje od polovine poslodavaca zadovoljno je vještinama i znanjem svojih zaposlenika. Dok 26% poslodavaca ne nalazi zaposlenike odgovarajućeg znanja i vještina, ali je spremno investirati u njihovu obuku i trening, njih 21% niti nalazi zaposlenike odgovarajućeg znanja i vještina niti investira u obuku i trening.
Odgovor na pitanje 'Then what?' iz McKinseyjeva istraživanja glasi: postoje provjereni načini poboljšanja procesa E2E. I to je u dokumentu elaborirano, odgovarajući na pitanje 'Then what?', pa i 'How?' ili 'Why not?':
1. Potrebno je inovirati dizajn i samu 'isporuku' sadržaja obrazovanja te financiranja radi veće dostupnosti i pristupačnosti obrazovanja.
2. Nužno je poraditi na fokusiranju mladih, poslodavaca i obrazovnih institucija na poboljšanje spremnosti za zapošljavanje (spremna zapošljivost ili zapošljiva spremnost, op. a.).
3. Potrebno je izgraditi podržavajuće strukture (koje će omogućiti uspješnost intervencija).
4. Treba što više uključiti institucije EU.
Kako ostvariti ciljeve Europe 2020. S druge strane, postavlja se pitanje kako će Hrvatska ostvariti ciljeve dokumenta Europa 2020. uz te podatke iz Online Education and Training Monitora (EU 28) za Hrvatsku:
• do 2020. udio populacije od 30 do 34 godine s tercijarnim obrazovanjem trebao bi biti barem 40%, a u Hrvatskoj je 2012. iznosio 23,7% (s tendencijom silazne krivulje)
• do 2020. barem 15% populacije od 25 do 64 godine trebalo bi biti uključeno u neki od programa cjeloživotnog obrazovanja, a u Hrvatskoj je 2012. bilo 2,4%
• do 2020. zapošljivost diplomaca (sekundarno i tercijarno obrazovanje) između 20 i 34 godine trebala bi biti 82%, a u Hrvatskoj je 2012. iznosila 58,7% (s tendencijom silazne krivulje; u odnosu na 2009. zapošljivost je pala za gotovo 20%)
Dakle, vratimo se pitanju Obrazovanje i industrija: 'Then what?'
* Education to employment: Getting Europe’s youth into work, 2014. Istraživanje je obuhvatilo 5300 mladih, 2600 poslodavaca i 700 postsekundarnih obrazovnih institucija u 8 država: Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, što čini 73% nezaposlenih mladih u Europi.
