Da vas Fina ne iznenadi - provjerite koju ste adresu prijavili

Novi Ovršni zakon, koji je ušao u primjenu od 15. listopada ove godine, još uvijek je teško generalno ocijeniti, ali na temelju dosadašnjih iskustava teško je biti veliki optimist.

Praksa je prepuna brojnih prigovora, primjerice da je ovrha pogreškom provedena i da ovršenik nije ni znao za ovrhu dok mu Fina nije 'sjela' na račun. Brojnošću i osnovanošću takvi prigovori mogu u drugi plan staviti sve ono dobro iz Ovršnog zakona, a treba priznati da ima i dobrih rješenja. Upravo zato ne bi se trebalo događati da Zakon 'pada na ispitu' zbog instituta dostave, iako treba priznati da je upravo dostava za hrvatski pravosudni sustav često kamen spoticanja. Pri tome je činjenica da baš dostava znači dosta veliki trošak za pravosuđe, ali ta sredstva prečesto su potrošena bez rezultata.

U čl. 8. Zakona, koji baš nosi naslov Dostava, propisane su neke specifičnosti vezane uz dostavu u ovršnom postupku, a u čl. 21. propisano je da će se, ako ne postoji neka drukčija odredba, za ovrhu na odgovarajući način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku (jednog od rijetkih zakona koji, unatoč brojnim novelama, Hrvatski sabor još nije donio u integralnoj verziji, nego je riječ o zakonu preuzetom iz bivše države).

Što propisuje čl. 8 Ako je stranka (ovršenik) upisana u sudski ili drugi upisnik, prva dostava će se obaviti na adresu navedenu u ovršnom prijedlogu (očito vjerujući da je to prava adresa). Međutim, ako ta dostava ne uspije, druga dostava će se obaviti na adresu sjedišta upisanog u upisnik. Ako ni ta dostava ne uspije, treća dostava će se obaviti na oglasnoj ploči suda i smatra se da je nakon osam dana od isticanja dostava obavljena. 

Iako djeluje kao praktično rješenje (treba navesti da je isto takvo i u Zakonu o parničnom postupku) da će se prvo pokušati dostava na adresu iz prijedloga ovrhe, očito se zaboravlja da je moguće kako je ta adresa tako označena radi zlorabe (odnosno da dužnik 'zametne trag') ili možda iz neznanja. Stvara se utisak da će svaki ovršenik po svaku cijenu izbjegavati dostavu. Ako je tako, odnosno utvrdi se da je namjerno izbjegavao dostavu, treba ga kazniti, a ne imati unaprijed jednako stajalište prema svima.
U 21. stoljeću bilo bi za očekivati kao zakonsko rješenje, pa makar samo i alternativno, da postoji i tzv. e-dostava. Zar nije više nego jasno da bi svaki poduzetnik daleko radije prijavio svoju e-adresu i prihvatio obvezu da u određenim vremenskim razdobljima (npr. jednom na mjesec) pregledava svoj e-pretinac nego da se izlaže rizicima oglasne ploče. Tko god je makar jednom vidio oglasnu ploču bio kojeg suda, vidio je da je to sve samo ne ono što bi prema definiciji oglasna ploča trebala biti. Posebno je pak pitanje koliko se dostavom na oglasnu ploču krše Ustavom i zakonom određena jamstava tajnosti podataka.

Pada se na poštaru Ako je riječ o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (npr. na temelju izdane fakture), nakon dvije neuspjele dostave putem davatelja poštanskih usluga moguće je za dostavu angažirati javnog bilježnika. Djeluje nevjerojatno da javni bilježnik u tom slučaju nema obvezu neposredno dostaviti pismeno, on to može učiniti i putem davatelja poštanskih usluga, dakle onim putem kojim dva puta dostava nije uspjela, pa se stvarno treba pitati čemu služi takva odredba. Javni bilježnik može i ne koristiti usluge davatelja poštanskih usluga i dostavu obaviti putem vježbenika. Opravdano se pitati o kvaliteti poštanskih usluga i koju se takvim zakonskim rješenjem (možda i s pravom) potpuno diskvalificira. 

Apsurd je potpun kada se zna da se baš tom poštanskom službeniku potpuno vjeruje kada prema Zakonu o parničnom postupku (a koji se podredno primjenjuje i na ovrhu) napravi bilješku da vam je jednom pokušao dostavu i ostavio obavijest kada će ponovo doći, a to u najvećem broju slučajeva ne napravi. No bez obzira na to, ako prema poštarevoj bilješci ne postupite, odnosno ne otiđete sami podići pošiljku, smatra se da ste dostavu svejedno primili. U jednom nedavnom slučaju tako je dostava 'obavljena' ostavljanjem ispred kućnih vrata jer poštanskog sandučića nije bilo (treba naglasiti da ne postoji obveza imanja takvog sandučića).

Kafkina posla Na kraju, još jedna kritika na račun novoga Ovršnog zakona na koju nas je upozorio jedan ugledni odvjetnik. Dogodilo se da u zakonskom tekstu više nema instituta zastajanja s ovrhom koji je postojao u čl. 121. ranijeg zakona i koji se u praksi iz poslovnih razloga dosta rabio. Kad se raspitivao zašto je to tako i zašto mu se (prema načelu da je dopušteno ono što nije zabranjeno) ne dopusti da u konkretnom slučaju udovolji zahtjevu ovršenika (ali i sačuva svoj red naplate), odgovoreno je, vjerovali to ili ne, da te mogućnosti nema u Fininom računalnom programu. Da nije riječ o stvarnom problemu, mogli bismo se nasmijati i prisjetiti se poznatih Kafkinih djela, ovako možemo samo ponadati se da kafkijanskim ponašanjima u našem sustavu (više) nema mjesta.