Fiskalni pakt odgovara najrazvijenijima

Nedavno je Europska unija donijela fiskalni pakt kojem je glavni cilj osigurati da fiskalni strukturalni deficit ne bude veći od 0,5 posto BDP-a. Primjenjivat će se od 1. siječnja 2013. Za one koji ga ne budu poštovali predviđene su sankcije.

Proizlazi, dakle, da je uzrok financijske krize prekomjeran državni dug i nepoštovanje propisa. Sasvim suprotno: kršenje propisa teško može biti uzrok krize, a povećanje državnog duga više je njezina posljedica nego uzrok. Naime, pojednostavnjeno, država svoje funkcije ne uspijeva financirati ekonomskom aktivnošću, koja se smanjuje ili stagnira, stoga se zadužuje.

Dopušteni limit Valja podsjetiti na to da je dopušteni limit državnog duga 60 posto, a fiskalnog deficita tri posto BDP-a. Nedavno su države preuzele obvezu da će svaka smanjivati dug za jednu dvadesetinu na godinu dok ne postignu dopušteni limit.
To smanjenje državnih rashoda, odnosno smanjenje fiskalnog deficita, dio je šireg dogovora najrazvijenijih svjetskih zemalja koje odnedavno, i to prvi put, primjenjuju novi model ekonomske politike na globalnoj razini. Glavno je obilježje te ekonomske politike nova mješavina fiskalne i monetarne politike, i to: (1) progresivna restriktivna fiskalna politika (engl. austerity) i (2) agresivno oslobađanje likvidnih sredstava (QE, quantitive easing).
Cilj je smanjiti fiskalni deficit (da se dalje ne zadužuju) i istodobno omogućiti rast agregatne potražnje. Najrazvijenije ekonomije ocjenjuju da su tako pronašle nov ekonomski model i izlaz iz recesije. Međutim, tako se kao cilj postavlja državni dug i deficit, a ne ekonomski rast, odnosno taj preokret ciljeva i instrumenata ‘a priori’ negira aktivnu ulogu makroekonomske politike.
Stoga je nužno analizirati kako će fiskalni pakt utjecati na gospodarstva zemalja EU i osobito na Hrvatsku, kojoj će biti ponuđen poslije pristupanja, nakon što ostane punopravna članica EU 1. srpnja 2013.

Pet točaka utjecaja na Hrvatsku 1. Taj model, odnosno fiskalni pakt, potkopava ekonomski rast. Problem je u tome što najrazvijenijim zemljama nije najvažniji cilj ekonomski rast jer imaju visoku razinu dohotka. Drugima, u koje se ubraja i Hrvatska, prijeko je potreban brži rast zbog razvoja i kao put rješavanja krize. Ekonomski rast za Hrvatsku i slične zemlje preduvjet je za rješavanje svih problema, od nezaposlenosti, mirovina do mladih i dr.
2. S obzirom na to da samo smanjenje fiskalnog deficita ne može osigurati rast, mora se pronaći model za ekonomski rast, s tim da Hrvatska samo za kamate na osnovi inozemnog zaduživanja treba imati rast BDP-a od dva-tri posto na godinu.
3. Hrvatska i njoj slične zemlje rješenja vide u investicijama državnog i privatnog sektora. Kad je riječ o državnim investicijama, problem je što hrvatska ekonomija i one slične njoj imaju manji fiskalni multiplikator, odnosno utjecaj veće potrošnje na rast, u odnosu na veće i razvijene ekonomije. To znači da bi od većih domaćih investicija više koristi imale razvijenije zemlje, prije svega one s kojima Hrvatska ima negativan trgovinski saldo i minus na tekućem računu bilance plaćanja.
4. Iz toga proizlazi zaključak da je restrukturiranje gospodarstva ‘conditio sine qua non’ bilo koje ekonomske politike. Pojednostavnjeno, trebaju se razvijati i poticati ekonomski opravdani sektori, proizvodi i usluge, oni koji ostvaruju financijski višak, odnosno dobit, i koji su konkurentni na inozemnom tržištu.
5. To treba oblikovati u ekonomsku strategiju i ekonomsku politiku. Može se početi od pete točke, odnosno strategije i ekonomske politike, ali ponovno moraju biti ispunjeni svi uvjeti. Takvu ekonomsku politiku zatim trebaju provoditi svi dijelovi ekonomske politike, dakle fiskalna, monetarna i druge. Na kraju, netko će između redaka otkriti da fiskalni pakt odgovara najrazvijenijima, da će manje razvijene ekonomije ‘pomagati’ najjačima. No što ako i takav fiskalni pakt ne uspije?