Hrvatska politička elita polazi od kriterija države profita

Država blagostanja kao gospodarsko-društveni koncept afirmirana je polovinom 20. stoljeća u razvijenim industrijskim zemljama i bila je kompromis između svijeta rada i svijeta kapitala.

Socijalni su antropolozi državu blagostanja definirali kao civilizacijsku stečevinu koja je nastala kao posljedica zrenja društva u kulturi i politici. Kasni teoretici tvrdili su pak da je riječ o postignuću ostvarenom u borbi radničke klase za društvena prava, a ekonomist Kuznec formirao je krivulju prema kojoj se socijalne razlike otklanjaju učinkom gospodarskog rasta te rasta blagostanja društva.
Međutim, Kuznec je istodobno upozorio da se u jednom trenutku, unatoč rastu blagostanja, krivulja pretvara u parabolu, odnosno ponovno produbljuju socijalne razlike pridajući tako konceptu države blagostanja isključivo ekonomsko obilježje. Tijek događaja u drugoj polovini 20. stoljeća potvrdio je valjanost Kuznecove krivulje jer su socijalne razlike u svijetu smanjene unatoč vladajućoj liberalnoj doktrini koja je forsirala poziciju kapitala u odnosu na poziciju rada.

Pad socijalnog statusa zaposlenih Dolaskom financijske krize (2008.), koja je prerasla u gospodarsku (2010.) u zemljama atlantskog i europskog svijeta i koja počinje prijetiti općom krizom (2012.), obnavljaju se sukobi između rada i kapitala, odnosno, šire shvaćeno, između države blagostanja i države profita. Ti su sukobi posebice naglašeni u razvijenim i tranzicijskim zemljama, nastali zbog naglog pada socijalnog statusa zaposlenog stanovništva, koje dohodak ostvaruje prodajom radne snage, i profitnog stanovništva, koje dohodak ostvaruje na temelju vlasništva i upravljanja nad kapitalom. 

Država se u takvim okolnostima našla u veoma teškoj situaciji. S jedne strane obvezna je podupirati kapital smatrajući ga temeljnom ekonomskom supstancijom društva, a s druge strane treba očuvati stečevine države blagostanja. Financijska kriza, koja je prerasla u krizu gospodarstva u razvijenim i tranzicijskim zemljama Europe, produbljuje se i postupno prenosi i u zemlje brzoga gospodarskog rasta (BRIKS), što, naravno, sve više konfrontira gospodarsku i socijalnu ulogu države. Produbljivanje krize do jučer je državu svrstavalo uz bok kapitalu. Naime, tvrdilo se da će se saniranjem financijskog sustava prevladavati kriza, pa je u skladu s takvom tvrdnjom anticipirana troškovna stavka sustava sanacijom bankovnog sustava, što je u kasnijoj fazi izazvalo eskalaciju deficita javnog sektora i na kraju udar na potrošnju i standard, a time i na temelje države blagostanja.

Bez globalnoga političkog dogovora Međutim, tek spoznajom o tome kako ekonomijom troškova neće biti moguće zaustaviti rastući trend nezaposlenosti i pritisak socijalno ugroženih slojeva stanovništva rehabilitirana je država blagostanja (socijalna nezadovoljstva u južnim dijelovima Europe, dolazak na vlast socijalista u Francuskoj, prosvjedi u SAD-u). Socijalni pritisak neizbježan je i u zemljama BRIKS-a, jer se gospodarska kriza širi i prijeti globalnom krizom.
Ostaje, međutim, pitanje: kolike su mogućnosti koncepta države blagostanja u globaliziranom svijetu koji je strukturiran na temeljima države profita? Globalna podjela rada, uvjetno rečeno, determinirana je punom mobilnošću kapitala, što je čini strukturno visoko elastičnom (dislokacije), a to omogućuje jačanje konkurentnosti i profita, međutim, s isto tako rastućim i socijalnim i ekološkim ograničenjima.

Stoga je moguć zaključak da država blagostanja i država profita konceptualno nisu spojive. Iskustva pokazuju kako civilizacijska postignuća ne smiju biti poništena jer zakonito takvi postupci dovode do sukoba najširih razmjera. Međutim, povijesno se potvrđuje i da zahtjev za socijalnu pravdu redovito kasni i javlja se u fazi produbljivanja gospodarske krize, što sa sobom donosi ozbiljna materijalna ograničenja. Taj raskorak na početku 21. stoljeća može biti prevladan jedino političkim globalnim dogovorom najmoćnijih zemalja. U međuvremenu, s obzirom na to da takav dogovor obično kasni, moguće su alternativne gospodarske i socijalne politike koje će zakonito afirmirati državu blagostanja.
Hrvatska politička elita (neovisno o stranačkoj pripadnosti) strukturira gospodarsku i društvenu stvarnost polazeći od kriterija države profita. U okolnostima pak socijalističkog naslijeđa i materijalno nerazvijenog društva takva sustavna konstelacija potencira društvene konflikte, a gospodarski se problemi shvaćaju kao socijalni, što krizi dodaje ubrzanje.