I propali poduzetnici i država pred propašću zaslužuju drugu priliku

Ako sustavno pratimo sadržaj Lidera, lako možemo zaključiti da su uz mikro- i makroekonomske teme dosta zastupljene i one političke.

Vladini potezi i najave oporbe pomno se prate i dovode u korelaciju s uspjesima gospodarstva i na makroekonomskom i na mikropoduzetničkom planu.
Budući da pišem kolumnu i za jednu stranu licenciju glazbenog rock-mjesečnika, primjećujem da se i ondje iznadprosječno puno obrađuju političke teme i utjecaj politike na rock-scenu 'regije', ali i stanje svijesti mladih i onih koji od rocka žive (više nego u ostalih 30-ak licencija tog originalno američkog magazina...). Živimo u prepolitiziranome društvu u kojem se politici i političarima daje presudna važnost u smislu utjecaja na gospodarstvo, ali i sve ostale segmente društva. Što će učiniti ili reći pojedini ministar odrednica je našeg života poslije podne za jedan dio društva, dok drugi dio postaje 'autističan' prema zbivanjima u okolini i ne želi izlaziti na izbore i referendume, a dnevnike iz principa ne gleda.

Žrtve velikih očekivanja Međutim, svi smo zajedno 'žrtve' velikih očekivanja koje imamo od pojedinaca koji su imali 'sreću' da uđu u Vladu ili zasjednu na čelo nekoga javnog poduzeća! Jednako tako, oni koji su optuženi pravomoćno ili nepravomoćno za gospodarski kriminal također su žrtve jer su služili jednom sustavu koji je većina prihvaćala dok je stvarao dodatnu vrijednost za većinu građana. Sada kada više ne stvara dovoljno, traže se krivci. Jesu li to ugostitelji 'koji ne plaćaju porez', 'rastrošni' direktori javnih poduzeća, bivši ministri i državni tajnici ili propali poduzetnici? Svima je imanentno da su jedno vrijeme bili predmet obožavanja (ili barem golemog poštovanja), a nakon neispunjenih obećanja ili uobičajenih pogrešaka u poslovanju ostaju bez prava na drugu šansu, barem u očima javnosti.
Jedan od velikih izazova koji društvo nije do kraja prevladalo jest kolektivni mentalitet iz prošle države. Međutim, većina nas je odrasla u tom sustavu i 'prenijela' ga u novu državu, bez obzira na promjenu društveno-političkog sustava... Država mora pomoći svima i pod svaku cijenu! I posustalim gospodarstvenicima i kreditno zaduženim građanima, i zdravstvu, i prosvjeti, i športu... bez obzira na prihodovnu stranu proračuna. Svaka društvena skupina očekuje mnogo, a resursi su ograničeni. I umirovljenici imaju pravo očekivati dostojanstvenu starost, i mladi kvalitetno školovanje, a zaposleni sigurnost zaposlenja.

Povratak u pravedniji socijalizam? Zanimljivo mi je bilo vidjeti najnoviji broj slovenskoga političkog tjednika Mladina gdje naslovna tema obrađuje problematiku 'povratka' u pravedniji socijalizam. Na suđenju u Srbiji jedan od najvećih poslodavaca Mišković tvrdi da se ne sudi njemu, već kapitalističkom sustavu. S obzirom na to da je 25 godina dovoljno vremena za transformaciju koja se nije u cijelosti dogodila, možemo se samo nadati da generacija rođena nakon 1985., a koja će se aktivno uključiti u upravljačke strukture te koja nije imala direktno iskustvo života u samoupravnome socijalizmu, neće pasti u zamku populističkog zaduživanja i izbjegavanja mjerenja s najboljom svjetskom praksom te forsiranja neodrživih projekata. U tome bi im trebali pomoći i kreditori koji će postrožiti procedure za dobivanje zaduženja te cijenu novca, iako smo svi očekivali da će novac biti jeftiniji (ili lakše dostupan) nakon što uđemo u EU.
Druga su velika neriješena frustracija posljedice rata i privatizacije. Privatizirane tvornice djelatnike su slale u prijevremenu mirovinu na teret državnog budžeta. Relativno mladi ljudi, bez obzira na to jesu li bili radnici ili borci, postali su neproduktivni umjesto da dobiju drugu priliku. Sada za njih nema dovoljno sredstava, a oni već dugo ne rade i nemaju kvalitetnu radnu specijalizaciju! I naravno da takva pozicija kod njih izaziva frustracije. Društvo bi za takve moralo naći kvalitetnija rješenja, makar da volontiraju i povremeno rade (tako da budu jeftiniji i fleksibilniji od prosječnog radnika).
Međutim, najvažnije je redefinirati okvir distribucije raspoloživog dohotka te na razini pojedinca, obitelji, tvrtke ili cijeloga gospodarstva strateški odrediti kako raspodijeliti ono što imamo te u što pojačano uložiti, odlučno i bez kompromisa i oklijevanja. Sredstava nema za sve dovoljno i neće ih biti još u dogledno vrijeme. Moramo, poput Poljske i dijela pribaltičkih zemalja, redefinirati svoje modele raspodjele, fokusirati se na održivi razvoj te se riješiti balasta iz (komunističke) prošlosti.