U sada već zaboravljenim predizbornim nastupima prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić pokušao je svoj budući gospodarski program označiti s 'PET i'. To su: investicije, industrija, izvoz, integracija i inovacije.
Time je, na neki način, preuzeo misli uvaženoga njemačkog teoretičara i kritičara suvremenih društvenih kretanja dr. Hansa Kuenga, koji je u svojoj knjizi 'Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo' također postavio svojih ‘pet i’. Zanimljivo je da ih je on poredao, ne slučajno, nešto drugim redoslijedom: Kueng na prvo mjesto stavlja ideje, zatim impulse pa inovacije, a tek onda inicijative i investicije. Ako samo malo pomnije analiziramo suštinu razlika između naoko sličnih pretpostavljenih ciljeva, dolazimo do potpuno drukčijih pristupa. Te se razlike osjećaju u praktičnoj primjeni tih postavljenih ciljeva. Čačić u svojoj poslovnoj filozofiji polazi od brzih rješenja, traži prečace. Dr. Kueng traži ponajprije viziju, obilježenu idejama i impulsima, što je svakako teži, ali i dugoročnije realniji pristup. Mi težimo i pribjegavamo, uvijek iznova, improvizacijama; svijet teži trajnijim rješenjima.
Reciklaža starih rješenja Pogledamo li kako realizacija postavljenih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. Na nedavnoj Konvenciji hrvatskih izvoznika glavni kreator naše ekonomske politike najavio je da će se tek do kraja godine izaći u javnost s razrađenom industrijskom strategijom. To znači da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije. Kako bez jasne strategije odrediti pravce te obnove? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta. Mogu li nove tehnologije - ako ih i bude - odgovoriti tom zahtjevu? Istodobno, zapostavljamo radno intenzivne djelatnosti koje - pokazalo se - i dalje predstavljaju velike izvozne potencijale.
Proizvodnja i izvoz su očito dvije glavne postavke na kojima se zasniva naša ukupna gospodarska budućnost. Udio prerađivačke industrije u BDP-u kod nas stalno se smanjuje. Istodobno, većina izvoznih proizvoda upravo su proizvodi prerađivačke industrije. Kako u tim uvjetima mijenjati praksu? Pažljiviji analitičari vanjskotrgovinskih odnosa Hrvatske sa svijetom ukazuju na najveću mrlju naše ekonomske politike. Naime, u razdoblju 2001. do 2010. vanjskotrgovinski deficit naše zemlje iznosio je 98,85 milijardi USD, a samo u posljednjih šest godina, od 2005. do 2011., taj raskorak iznosio je čak 71,75 milijardi USD. Njegova se vrijednost od 1994. godine na ovamo udvostručila, dok se uvoz u istom razdoblju - učetverostručio.
Izvoz kao izraz nemoći Kao kriterij za ocjenu gospodarskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom BDP-u. Podaci pokazuju da se Hrvatska u tom pogledu ponaša veoma različito: u 2011. iznosio je otprilike 19,5 posto. U zemljama EU, čak i tranzitnim, taj je postotak dvostruko veći. Uzmimo samo odnos Hrvatske i Slovenije: na svakog stanovnika Hrvatske otpada nešto više od 2000 eura izvoza; na svakog Slovenca otpada više od 9000. Nitko me ne može uvjeriti da takva razlika ne proizlazi iz trajno potpuno neadekvatne politike prema izvoznicima. Hrvatski izvoz u najmanju ruku stagnira, iako je to samo vrlo blagi izraz ukupne nemoći naše makroekonomske politike da izmijeni trendove u tom pogledu.
U složenoj i problemima bremenitoj hrvatskoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti rješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva. Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje. Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva.
No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme bitnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika. Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju najviše zabrinjava. Nedostaje jasna vizija kakvu industriju želimo i možemo izgraditi odnosno čime želimo izaći na svjetska izvozna tržišta.
