Državna statistika potvrdila je pad BDP-a u posljednjem tromjesečju 2013. od 1,2 posto u odnosu na četvrti kvartal prethodne godine, odnosno pad BDP-a od 1 posto u 2013. u odnosu na 2012. Ta jednostavna statistika nije samo mjera ekonomske aktivnosti, već vrijedna informacija koja govori o dubokim strukturnim problemima u kojima su hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini.
Izabrani političari, posebno oni koji su u poziciji kreiranja ekonomske politike i koji čine ekonomsku vlast, takve statističke informacije najčešće neutralno komentiraju. Kao da ekonomska kretanja nisu dio njihove odgovornosti. Tako se iz Vlade mogu često čuti obrazloženja da je za nisku ekonomsku aktivnost 'krivac' privatni sektor te da će rasta biti 'kad privatni sektor bude investirao', odnosno da će novca za javnu potrošnju biti 'kada BDP počne rasti'.
A premijer samo šuti... Politička elita, bez obzira na to iz kojeg dijela političkog spektra dolazila, uglavnom duboko ne razumije svoju odgovornost za ne samo stvaranje poticajnog ekonomskog okružja i razvoj institucija nego i za kreiranje aktivnih fiskalnih politika kojima će se privatni sektor potaknuti na investicije i zapošljavanje. Tako je i današnja ekonomska vlast (vrlo sličnom retorikom gotovo bi se sigurno koristila i današnja oporba da je u poziciji i 'vice versa') nastavak višegodišnjeg usporavanja ekonomskih aktivnosti komentirala vrlo mlako, gotovo nezainteresirano. Premijer se, primjerice, u vezi s ekonomskim kretanjima vrlo rijetko ili gotovo uopće ne oglašava u javnosti.
Trendovi u hrvatskoj nacionalnoj ekonomiji su, međutim, uistinu dramatični i morali bi biti na samom vrhu političke agende. Ako, naime, pogledamo razdoblje 2003. - 2013., možemo vidjeti da je prvih pet godina ekonomskog rasta gotovo poništio pad BDP-a od 2009. do 2013. Prosječna stopa rasta hrvatskoga gospodarstva u tom je razdoblju iznosila jedva 1,5 posto. Sve druge zemlje članice EU iz Srednje i Istočne Europe, osim Mađarske i Slovenije, ostvarile su prosječne stope ekonomskog rasta između 3 posto (Češka) i 4,6 posto (Slovačka). Mađarska s prosječnom stopom od 1,2 posto i Slovenija sa stopom rasta od 1,9 posto pridružuju se Hrvatskoj u krugu ekonomski neuspješnih novih članica. Glavna je sličnost tih gospodarstava u predimenzioniranom javnom sektoru, visokoj razini javne potrošnje, izostanku strukturiranih reformi te slabom privatnom sektoru.
Hrvatska treba rast od 3,5 posto Izvorište današnjeg stanja u hrvatskoj ekonomiji, jednoj od najslabijih i najmanje dinamičnih u EU, moramo, dakle, potražiti desetljeće unatrag. Danas se ispostavljaju računi za dugogodišnje stvaranje netržišnih i nekonkurentnih ekonomskih struktura, neodgovorne fiskalne politike i prekomjerno financiranje onog dijela javne potrošnje koji mnogi pogrešno nazivaju 'socijalnom državom'. Takav pristup vođenju ekonomske i socijalne politike nije mogao stvoriti pretpostavke za dugoročno održiv ekonomski rast i zbog toga najnovija kretanja BDP-a ne iznenađuju.
S obzirom na visoku razinu zaduženosti u javnom i privatnom sektoru, Hrvatskoj je u idućih desetak godina potreban snažan ekonomski rast po prosječnim stopama ne nižima od 3,5 posto. Da je to moguće, dokazuju zemlje Srednje i Istočne Europe koje takve stope rasta ostvaruju. Ubrzavanje ekonomskog rasta ne može se dogoditi samo po sebi, bez obzira na povoljne učinke ulaska u punopravno članstvo EU i pozitivno djelovanje zajedničkih europskih ekonomskih politika. Nužan će biti vrlo snažan poticaj iz fiskalnog sektora uz neusporedivo više kompetentnosti i motiviranosti Vlade za vođenje ekonomske politike te puni politički konsenzus u vezi s nužnim reformama.
Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da su javni sektor i problemi s javnim financijama, odnosno deficiti koji se ne prestaju stvarati, najveća zapreka privatnim investicijama i ekonomskom rastu. Hrvatska tako, uz Mađarsku, ima najveći javni dug u krugu usporedivih zemalja EU. Deficiti se u kratkom roku mogu možda rješavati povećavanjem poreznog opterećenja i različitim 'kreativnim' kratkoročnim mjerama. Međutim, bez snažnih mjera u smanjivanju javne potrošnje i promjeni njezine strukture, koji će u kratkom roku rezultirati dodatnim padom BDP-a, ali će vrlo brzo biti proizvesti povoljne učinke na privatni sektor, nemoguće je očekivati oporavak i ubrzavanje ekonomskih aktivnosti.
Alternativa promjenama u pristupu vođenju fiskalne politike, koje moraju obuhvatiti duboke promjene u strukturi državnih prihoda i rashoda te kreiranju novih fiskalnih poticaja privatnim investicijama, ne postoji.
