Nelikvidnost – pogled iz kontrolinga

U posljednje vrijeme dosta čitamo o zabrinutosti zbog očekivanog pogoršanja nelikvidnosti i financijske nesigurnosti hrvatskih poduzeća u 2012.

Čak direktori najboljih hrvatskih tvrtki izražavaju zabrinutost i neizvjesnost vezanu uz servisiranje svojih dugova. Zaista nimalo ohrabrujuće. Kako kontroling gleda na nelikvidnost? Duboko, sustavno i korjenito. Kako ona ne nastaje preko noći, tako se preko noći niti ne liječi. Dapače, nelikvidnost je zadnji stadij poslovne krize. Jedan od najčešćih početaka je pad prihoda, što zbog postojanja fiksnih troškova dovodi do smanjivanja ekonomičnosti.

U većini naših poduzeća prihodi su apsolutni imperativ i mjerna jedinica za uspjeh. Svi cijevi usmjereni su prema rastu prihoda, svi uspjesi mjere se rastom prihoda. U suštini, nema ništa loše u tome, osim ako ne zavlada (pogrešno) mišljenje da su prihodi sami po sebi sveti gral koji imaju čudotvornu moć zaštite od svih zala. Tada se pad prihoda svim silama pokušava spriječiti sve većim ulaganjima - često uz preveliku cijenu što znači uz još veće troškove i još manju rentabilnost. Ako nemamo vlastite rentabilnosti, što znači zapravo – dobit, profit - posežemo za tuđim kapitalom, što nas pak začas dovodi do veće zaduženosti.
I eto magičnog kruga koji vodi u propast. Zaduživanje naravno još donosi trošak kapitala kao dodatak. Ukoliko se od novih pothvata ne dogode prihodi koji ostvaruju veću rentabilnost od onih koje smo imali bez dodatnog zaduživanja, još smo u većem problemu jer je dobit još manja, a zaduženost još veća. Kreditne institucije imaju veći prioritet kod naplate od vjerovnika gospodarstvenika i eto još jednog dodatnog razloga za usporavanje tijeka novca.

A tako razmišljamo mi, tako razmišljaju naši kupci, i njihovim kupci, i kupčevi dobavljači, i njihovi dobavljači... Jasno je da do kolektivne nelikvidnosti nije dalek korak i prilično je lako zaključiti da nema zakona koji može učiniti da ona nestane.
Gdje je izlaz? Kontroling ima vrlo jasan stav o tome – izlaz je u potpuno suprotnoj strategiji.
U situaciji kada je prisutna prenapregnutost poduzeća zbog prevelike zaduženosti uz smanjenje rentabilnosti, poduzeće se prije svega mora osloboditi teze da ga jedino veći prihodi mogu spasiti. Poduzeće mora eliminirati prodaju nerentabilnim kupcima i usredotočiti se na to da se prodaje radije manje, ali kvalitetnijim kupcima sa naglaskom na proizvode sa zaliha, odnosno iz postojeće imovine. Time se teži prije svega što više riješiti postojeći dug prema dobavljačima, uz minimalna nova zaduživanja (kupovanja nove robe).
U ovakvim situacijama (slabe likvidnosti) apsolutni imperativ i prioritet je povećati rentabilnost, jer se jedino iz rentabilnosti može kvalitetno smanjiti zaduženost. Stoga tvrtka treba svu svoju snagu usmjeriti na traženje novih poslova koji su profitabilniji od postojećih prodaja, fokusirati prodaju na proizvode sa najvećom snagom zarađivanja i rješavati se kupaca koji su bili samo 'iscrpljivači' koji su donosili volumen prodaje i troškove bez koristi.
Kad poduzeće odluči mijenjati filozofiju, na žalost, tek je najčešće na pola puta. Drugi korak je osigurati osnovni preduvjet za drugačije odlučivanje, a to su iscrpne i kvalitetne informacije o tome koji su kupci - po kakvim kriterijima - zaista rentabilni, na kojim proizvodima – po kojim tržišnim segmentima - koliko zarađujemo, u koje marketinške aktivnosti - na kojim tržišnima – koliko ulažemo - a kakve konačne efekte ostvarujemo. To su informacije za koje poduzeće mora imati odlično postavljen i dobro razvijen kontroling, te stručne ljude koji u njemu rade. A takvih je u Hrvatskoj malo.
Bez obzira koliko mi čeznuli i nadali se svakim danom novim i novim mjerama koje nam donosi Vlada, a koje bi trebale pomoći da se nelikvidnost u Hrvatskoj počne smanjivati, meni se nekako čini da neće biti ništa od toga dok svatko ispred svog dvorišta ne pomete sam.

Jasmina Očko, konzultant za kontroling
www.kognosko.hr