Brazil 2014. Tko je kriv: izbornik ili nogometaši? Koliko anketa, toliko odgovora, naravno, svi obojeni momčadskim bojama. A zapravo je stvar vrlo jednostavna: suvremeni sport ne trpi zastarjele sustave i igre, a ni pogrešno razvijene sposobnosti igrača. To možemo reći i za gospodarstvo. Pad BDP-a, proračunski deficit, strukturne reforme i nekonkurentnost. Izlizane teme naše svakodnevnice, naravno, bez odgovora i rješenja.
Za razliku od nogometa, u kojem sve možete promijeniti doslovce preko noći, ekonomija, na našu žalost, nije takvo nadmetanje. Gospodarstvu kojim dominiraju tvrtke izrasle na protekcionističkoj politici zaštite domaćeg tržišta i proizvodnji utemeljenoj na uvoznoj sirovini i politici supstitucije uvoza kao jedinim ciljem gospodarskog postojanja trebat će mnogo više vremena da se prilagode novim gospodarskim okolnostima. Znanje i tehnologija, ma kako novi bili, proizvode i razvijaju robu čiji domet teško prelazi granice užega Ceftina okružja. Zato pad BDP-a nije samo pitanje trenera i sustava igre nego mnogo više zadire u sposobnosti igrača. O tome eventualni novi treneri itekako moraju voditi računa. Njima će, kada dođu (ako dođu), zasigurno biti teže jer sustav igre nastaje negdje daleko od nas.
Zatvoreni u susjedstvu Gospodarstvo koje osim susjedstva nije desetljećima vidjelo i iskorištavalo prilike na globalnim tržištima ne može i neće preko noći napraviti zaokret i iskoristiti otvorene prilike europskog tržišta, što se vidi iz sadašnjih rezultata gospodarskog ‘rasta’ i još će dulje utjecati na pad BDP-a, zbog čega će Hrvatska ostati jedina zemlja koja nije iskoristila trenutak ulaska u Uniju kao prekretnicu u vlastitome gospodarskom razvoju.
Sve te tvrtke nisu iskoristile poreznu politiku neoporezivanja dobiti da bi reinvestiranjem u nove tehnologije i tržišta postale konkurentnije, nego isključivo za razduživanje i konsolidaciju svojega financijskog položaja. Daleko od toga da to nije bilo nužno (pritisak banaka bio je i ostao prevelik), ali zapravo je to rezultat nepostojanja adekvatnih poslovnih vizija i korporativnih strategija koje nisu predvidjele ili su izabrale pogrešan odgovor na novonastale ekonomske odnose (Strategija, točka 1. Makrookruženje - EU - prijetnje i mogućnosti). Podaci o rastu izvoza koji dolazi iz malog i srednjega gospodarstva ili iz tvrtki u stranom vlasništvu potkrepljuju tu tvrdnju.
Zasigurno će trebati više vremena da se promijene svi ti sustavi koji su godinama bili stupovi nacionalne ekonomije (predstečajne nagodbe neće previše promijeniti situaciju). Te tvrtke i sektore treba otkriti i pomoći im da se u kraćem roku promijene kad već vlasnici i uprave nisu bili sposobni ispravno strateški odlučivati. Osim toga, njihov utjecaj na novu gospodarsku politiku treba potpuno marginalizirati, i kadrovski i institucionalno. Lako zamislivo i teško provedivo iako ‘svi sve znaju’.
Neslomljive interesne sfere Utjecaj ostataka starog sustava, nažalost, proteže se kroza sve sfere našega gospodarskog i političkog života. Nedavne igre oko izbora direktora Hrvatske turističke zajednice samo su još jedan pokazatelj odnosa interesnih sfera, a hrvatski turizam i dalje živi od sunca i dva mjeseca intenzivnijih gospodarskih aktivnosti. Turizam, posebno sadašnji hrvatski turizam, druga je tema i sastavni dio neke nove križaljke.
Dakle, što nam je činiti? Je li rješenje nadogradnja sustava financiranja s pomoću nove razvojne banke pod kapom EBRD-a i EIB-a (nakon politizacije HBOR-a) ili novoga privatnog equity-fonda utemeljnoga na tim sredstvima? Kako god, hitno nam treba ‘operater’ koji bi bez utjecaja politike i sadašnjih financijskih institucija na tržišnim načelima restrukturirao neke naše očito posrnule nositelje gospodarstva i/ili mnogo kreativnije i aktivnije od DUUDI-ja upravljao državnim portfeljom tvrtki i imovine.
Za restrukturiranje hrvatskoga gospodarstva potreban je svjež novac iz inozemstva, a ne da se nakon privatizacije, plaćene starom deviznom štednjom hrvatskih građana, ponovi slična transakcija i da se akumulacijom vlastitih budućih dohodaka u sadašnjim mirovinskim fondovima novac potroši na krpanje nečijih strateških promašaja i tvrtki bez budućnosti.
Iako ima sva obilježja utopije (dijelom zbog našeg mentaliteta, dijelom zbog viske razine klijentelizma), ta je ideja jedna od mogućih za ubrzavanje promjena. Ako bi osim stranoga kapitala došlo i malo stranog menadžmenta, samo bi još politika ostala zapreka ulasku stranih ulagača.
