Iako se javnosti svakodnevno serviraju različite teorije o tome zašto je država u krizi, od ‘svjetske krize’ i ‘krize u okružju’ preko ‘uništavanja proizvodnje’ i pljačke do ‘neučinkovite administracije’, pr(a)vi je razlog jednostavan: država vodi pogrešnu poreznu politiku.
Ako želimo pokrenuti gospodarstvo, samo smanjenje poreza nije dovoljno, treba nam cjelovita porezna reforma. U Hrvatskoj građani i poduzeća trenutačno plaćaju bezbroj poreza, prireza, doprinosa, trošarina, pristojbi i drugih davanja. Država sebi uzme popriličan dio naših prihoda, a uz to sustav naplate veoma je kompliciran.
Izdati ili pozajmiti U stvarnosti su za normalno funkcioniranje gospodarstva i upravljanje agregatnom potražnjom potrebne i poželjne samo tri vrste poreza:
1. porez na dohodak (plaću)
2. progresivni porez za regulaciju distribucije bogatstva
3. porez kojim se stimulira ili destimulira neko ponašanje (npr. ekopristojbe za motorna vozila koja ne zadovoljavaju ekološke standarde).
Drugi porezi, doprinosi, trošarine i pristojbe posve su nepotrebni. Temelj poreznog sustava mora biti oporezivanje dohotka jer se jedino tako može učinkovito upravljati agregatnom potražnjom. Stope poreza na dohodak ne smiju biti ‘zapržene’ u zakon, nego se moraju određivati Vladinom uredbom. Samo tako Vlada može pravodobno reagirati na promjene u potražnji i učinkovito suzbiti eventualne inflacijske pritiske, odnosno izvući nam višak novca iz džepa ili potaknuti potrošnju smanjenjem poreza. Zato je porezna politika, zbog koje deficit može biti veći ili manji, glavni alat države za utjecaj na visinu agregatne potražnje u gospodarstvu. Pojednostavnjeno:
• u krizu država mora smanjiti poreze, što automatski povećava deficit
• kad se ekonomija oporavi, veća gospodarska aktivnost automatski će smanjiti deficita
• kada se gospodarstvo ‘pregrije’ (nastavak rasta agregatne potražnje uz punu zaposlenost i iskorištenost proizvodnih kapaciteta), država mora povećati poreze kako se ne bi dogodila inflacija. To će dodatno smanjiti deficit ili će zbog toga čak nastati suficit.
To znači da je deficit rezultat porezne politike, a ne mogućnosti ili nemogućnosti poduzeća i stanovništva da porezima napune proračun. Mali deficit uz veliku nezaposlenost u krizi i velik deficit uz punu zaposlenost tijekom rasta simptomi su pogrešne porezne politike.
Deficit se može financirati samo uporabom depozita koji su već u bankarskom sustavu ili stvaranjem novih. Ako mirovinski i investicijski fondovi ili osiguravajuća društva kupuju državne obveznice, za to se koriste depozitima koji su već u bankarskom sustavu. Država tim sredstvima može pokriti samo manji dio deficita, što znači da se ostatak može pokriti jedino stvaranjem novih depozita. To se može napraviti zaduživanjem u inozemstvu, no posljedic je HNB-ovo izdavanje kuna, ili zaduživanjem kod domaćih banaka koje kreditiranjem stvaraju novac. To znači da se deficit bez problema može financirati izdavanjem novca jer se u oba slučaja u bankarskom sustavu stvaraju novi depoziti. Sto izdanih emitiranih kuna ima jednaku kupovnu moć kao sto posuđenih kuna.
Reguliranje potražnje Zato, ako država izdaje vlastitu valutu, porezi ne služe za financiranje državne potrošnje, nego za reguliranje količine novca u optjecaju i za regulaciju potražnje za domaćom valutom. To znači da država ne prikuplja poreze jer treba novac od građana, nego obrnuto - građani trebaju novac od države kako bi mogli platiti poreze! Viši porezi znače veću potražnju za domaćom valutom, a niži porezi manju. To je dobro vidljivo u sadašnjoj gospodarskoj situaciji u kojoj imamo mnogo nezaposlenih (nezadovoljena potražnja za domaćom valutom) i stabilan kunski tečaj.
Od suvišnih poreza prije svega treba izdvojiti porez na dobit i PDV koji u sadašnjem sustavu utječu na porast cijena proizvoda i usluga. Poduzeća su uvijek sklona što više ulaganja ostvariti vlastitim sredstvima, pogotovo u sadašnjoj situaciji. Ako im država uzme postotak prihoda, pokušat će to nadoknaditi povećanjem marže.
Pet poreznih koraka Zato bi trebalo napraviti sljedeće:
1. Zbrojiti sve namete, poreze, doprinose, pristojbe te druga davanja u jedan porez na dohodak (plaću) i smanjiti ga za pedeset posto.
2. Prema potrebi uvesti dodatni progresivni porez na više plaće - zbog pravednije raspodjele bogatstva, ali i zato što za gospodarskog rasta niže plaće moraju rasti prema višim stopama od viših plaća kako bi se se smanjile sadašnje velike socijalne razlike.
3. Ukinuti PDV i ostale poreze na robu i usluge, ali s obzirom na to da je malo vjerojatno da će poduzeća zbog toga sniziti cijene, nego će radije zadržati razliku, dodatna smanjenja treba provoditi postupno. Možda bi za početak čak bilo bolje za više postotaka smanjiti porez na plaću, a PDV smanjiti malo manje, kako bi se osiguralo da više prihoda ostane stanovništvu umjesto poduzećima. Osim toga, udio PDV-a u ukupno naplaćenim porezima iznimno je velik, zbog čega bi njegovo ukidanje, uza smanjenje ili ukidanje drugih davanja, moglo jako pojačati inflacijske pritiske. Do ukidanja PDV se treba plaćati prema realizaciji.
4. Ukinuti porez na dobit poduzeća, ali ne i na dividendu i kapitalnu dobit, na koje treba plaćati porez na dohodak kao i na plaće.
5. Ukinuti druge poreze, doprinose, trošarine, pristojbe i davanja. Za vođenje gospodarske politike najvažnijije ukupan iznos poreza koji država naplati u odnosu na ukupan iznos državne potrošnje, a ne mnogo različitih poreza. Zato se bez problema mogu ukinuti TV pristojba, trošak tehničkog pregleda i registracije vozila (osim osiguranja), upravne i sudske pristajbe, trošak izdavanja osobnih dokumenata te druga davanja koja kompliciraju život jer će ih država ‘naplatiti’ u porezu na dohodak.
Proračunska računica Prema predviđanjima izvršenja proračuna u 2013., država bi od poreza i prireza na dohodak te doprinosa trebala uprihoditi 38,8 milijardi kuna. Smanjenje tih davanja za pedeset posto povećalo bi deficit za 19,4 milijarde, ali prosječna plaća porasla bi na 6800 kuna. Od PDV-a i drugih poreza na robu i usluge država bi trebala uprihoditi 54,4 milijarde. Ako bi se ta davanja smanjila za četrdeset posto (PDV od petnaest posto), to bi povećalo deficit za 21,8 milijardi, a ukidanje poreza na dobit, poreza na imovinu i administrativnih pristojbi povećalo bi ga za dodatne 7,4 milijarde. Povećanje najniže mirovine na 2500 kuna, koliko god to nevjerojatno zvučalo, povećalo bi deficit samo za 1,1 milijardu, što je malo u usporedbi s ostalim stavkama, a mnogim umirovljenicima značilo bi mnogo. Uvođenje programa javnih radova, u kojem bi država jamčila posao svim radno sposobnim stanovnicima i za to im platila neto 4000 kuna na mjesec, stajalo bi dodatnih najviše dvanaest milijardi (u stvarnosti vjerojatno mnogo manje).
Zastrašujuća brojka Kad sve zbrojimo i tomu dodamo devet milijardi procijenjenoga primarnog deficita te ulaganja u javnu infrastrukturu od pet milijardi (obnova škola, domova zdravlja, bolnica, željeznica, lokalnih cesta), dolazimo do pomalo ‘zastrašujuće’ brojke od oko 76 milijardi kuna, što je vrlo blizu iznosa 73 milijarde kuna (neostvarenih) novih ulaganja koje već dulje spominju predstavnici Vlade. Doduše, riječ je o planiranom iznosu deficita na temelju javno dostupnih podataka. Stvarni iznos deficita bio bi vjerojatno mnogo niži od navedenoga jer bi veliko smanjenje poreza, porast prosječne plaće, pokretanje programa javnih radova, povećanje najniže mirovine i ulaganja u javnu infrastrukturu vrlo vjerojatno pokrenuli gospodarstvo, što bi značilo i porast poreznih prihoda.
