Porez na imovinu mora se uvesti radi razvoja svih dijelova Hrvatske

Vlada je, prema svemu sudeći, odustala od uvođenja poreza na imovinu. Premijer Milanović je u argumentaciju za odustajanje od uvođenja toga poreznog oblika potpuno nepotrebno uveo ideološke razloge.

Vjerojatnije je da je ponovno riječ o političkome marketingu, a ne odgovornoj odluci ekonomske vlasti. Porez na imovinu Hrvatska jednostavno mora uvesti jer je to uobičajen porez iz kojega se financira lokalna samouprava u EU i drugim razvijenim zemljama. Imovinski porezi u SAD-u, primjerice, čak su 33 posto ukupnih poreznih prihoda koji se fiskalnom politikom raspoređuju niže razvijenim jedinicama lokalne samouprave. Ravnomjeran regionalni razvoj jedno je od središnjih mjesta suvremene ekonomske politike. Dio visokih prihoda od imovinskih poreza u razvijenim istočnim i zapadnim saveznim državama upotrebljava se za poticanje ekonomskih aktivnosti u manje razvijenim središnjim dijelovima SAD-a.

Iznimke: Hrvatska, Luksemburg i Malta

Prihodi od poreza na imovinu u EU u prosjeku su 1,5 posto BDP-a. Najveći porez na imovinu ima Ujedinjeno Kraljevstvo, čak 3,4 posto, te Danska i Francuska, oko 2,4 posto BDP-a. Italija ga je nedavno povećala, što bi bi, prema projekcijama, moglo povećati porezne prihode na lokalnoj razini za oko 0,9 posto BDP-a. Trend snažna povećavanja oporezivanja nepokretne imovine možemo vidjeti u svim članicama EU. Hrvatska, Luksemburg i Malta jedine su zemlje članice koje još nisu uvele taj porezni oblik. Belgija, Luksemburg i Malta, međutim, uvode posebne oblike oporezivanja imovine slične porezu na imovinu. Kreatori fiskalne politikeu EU smatraju taj porezni oblik jednim od važnih izvora poreznih prihoda s velikim potencijalima rasta zbog nepokretnosti porezne baze. Povećavanje prihoda od imovinskih poreza tako bi omogućilo snižavanje oporezivanja rada i kapitala te stabiliziranje javnih financija. Europska komisija u tom će smislu zasigurno od hrvatske vlade zahtijevati uvođenje tog poreza.

Hrvatski su političari početkom tranzicije odlučili provesti masovnu privatizaciju državnih (društvenih) stanova po izrazito povoljnim uvjetima i tako velike vrijednosti nepokretne imovine prenijeti na široke slojeve hrvatskih građana.
Domaća ekonomska politika također je u protekla dva desetljeća snažnim javnim ulaganjima u prometnu i komunalnu infrastrukturu u pokrajinama duž jadranske obale te zagrebačkoj regiji sustavno povećala vrijednost nekretnina u tim regijama. Položajna renta koju su uživali vlasnici nekretnina u jadranskim županijama i, naravno, Zagrebu (zbog politike fiskalne centralizacije i koncentracije ekonomskih aktivnosti) javnim je ulaganjima višestruko povećana. Danas su cijene nekretnina, dakle imovine koja bi bila porezna osnovica imovinskih poreza, u jadranskim županijama višestruke u odnosu na one u središnoj i istočnoj Hrvatskoj.

Fer vrijednosti

Porez na nekretnine u pravilu se obračunava prema fer vrijednostima (ad valorem) nepokretne imovine. Drugim riječima, vlasnici nekretnina na Jadranu i u Zagrebu morat će platiti neusporedivo više imovinskog poreza nego njihovi vlasnici u izrazito nerazvijenim istočnim regijama.

Neizbježno uvođenje imovinskih poreza u hrvatski porezni sustav može se iskoristiti i za poticanje ravnomjerna regionalnog razvoja. Odgovorna politika, po uzoru na sve razvijene zemlje koje nastoje osigurati ujednačen regionalni razvoj, dio  će prikupljenih imovinskih poreza u nekretninama bogatim regijama usmjeravati u zajednički fond za poticanje ravnomjerna regionalnog razvoja, a ostatak ostaviti na raspolaganje lokalnoj zajednici. Tako će se osigurati izvori za sufinanciranje razvojnih projekata u promjerice središnjoj Hrvatskoj, Slavoniji ili Lici.

Takvu politiku raspodjele imovinskih poreza vode sve zemlje u kojima postoje velike razlike u regionalnoj razvijenosti. Hrvatska bi ekonomska vlast u sklopu neizbježnih strukturnih reformi svakako trebala provesti i poreznu. Organizacija državne uprave i lokalne samouprave zasigurno je jedna od vrlo važnih tema; današnji broj županija mora se znatno smanjiti, kao i broj općina i gradova. Glavni bi kriterij pri tome morala biti ekonomska održivost jedinica lokalne samouprave. Imovinski porezi i njihovo ravnomjerno raspoređivanje između nekretninama bogatih i siromašnih regija povećat će ekonomsku snagu lokalne samouprave, ali i pokrenuti njihov razvoj.