Podaci izneseni na drugoj Liderovoj konferenciji o predstečajnim nagodbama zapanjuju. Iako svi znamo da je nelikvidnost velik problem, ostanemo osupnuti kad vidimo ukupne brojke. Na kraju 2011. broj blokiranih poduzeća bio je veći od 37.000, a danas je malo manji od 30.000.
Uprave svih tih poduzeća, prema Stečajnom zakonu, morale su otvoriti stečajni postupak, ali to nisu napravile. Stečajni postupak nisu pokrenuli ni dobavljači, ni banke, ni porezna uprava. Strogo držanje zakona znači da je trebalo pokrenuti prekršajne prijave i zahtjeve za naknadu štete protiv tridesetak tisuća odgovornih osoba. Svi kojima je blokiran račun i nelikvidni su ili im je potpuno zaustavljeno poslovanje znaju i zašto nisu pokrenuli stečaj. Zbog novca, naravno.
Skupi stečajevi Postupak se mogao otvoriti tek ako se predujmi pristojba od 10.000 kuna, što je vrlo velik novac ako mislite da nikada ništa nećete naplatiti ili vam je račun blokiran. Prijašnjih sam godina i sâm upozoravao na problem nepokretanja stečajnih postupaka, kao i na problem praktične nemogućnosti nastavka poslovanja nakon otvorenja stečaja. Stečajni je zakon bio napisan gotovo isključivo iz kuta unovčenja imovine i namirenja vjerovnika te likvidacije društva s vrlo stidljivim odredbama o mogućnosti restrukturiranja i nastavka poslovanja. Praksa je, nažalost, pokazala ispravnost te ocjene. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti stečajni postupci koji su završili izlaskom društva iz stečaja i nastavkom poslovanja nakon operativnog i vlasničkog restrukturiranja.
Uza sve kontroverze koje ga prate Zakon o predstečajnim nagodbama velik je korak u smjeru koji sam zagovarao. Predstečajni trošak znatno je niži od troška provedbe stečaja. Sva društva koja su pokrenula predstečaj zapravo su već davno prije morala pokrenuti stečaj, ali sada odgovorne osobe imaju jeftiniji izlaz, što pokazuje i broj otvorenih postupaka. U predstečajnoj nagodbi postupkom upravlja dužnik, kojem je prvom u interesu da se poslovanje nastavi, pa je vjerojatnost ‘preživljavanja’ neusporedivo veća. Mogućnost naplate vjerovnika u slučaju nastavka poslovanja uz provedeno operativno i financijsko restrukturiranje morala bi biti veća od naplate iz stečajne mase. Osim izravnih prednosti nad starim Stečajnim zakonom iskristalizirale su se još dvije koje nisu bile očekivane. Prva je da pokretanje predstečajne nagodbe uz manje-više stroge rokove prisiljava vjerovnike da sjednu za stol i odlučuju. Gotovo svako nelikvidno društvo može svjedočiti da su pregovori s vjerovnicima bili zapravo nemogući. Dobavljači nisu htjeli pristati na otpis dugova jer nisu znali hoće li i ostali vjerovnici pristati pa nisu željeli biti jedini gubitnici. Banke su odluke odugovlačile i stalno tražile nove i novije informacije i objašnjenja. Razgovarati s državom kao vjerovnicom bilo je kao razgovarati sa zidom. U postupku predstečajne nagodbe vjerovnici moraju odlučiti o prihvaćanju ili odbijanju svima poznatog plana, i to do točno određenog dana.
Transparentno i ažurno Dobavljači znaju koliko se od njih očekuje, ali i koliko će ostali dati. Banke ne mogu odgađati odluku, nego moraju iskazati konkretne uvjete te uz to znaju kako će u postupku sudjelovati dobavljači. Država je napokon ustrojila tijelo koje u načelu razgovara jednako sa svim nelikvidnim društvima. Međutim, spremnost na pregovore i odlučivanje bila bi mnogo manja kad ne bi bilo druge vrlo važne novine uvedene predstečajnim nagodbama: transparentnosti.
Predstečaji su prvi veliki državni projekt koji se provodi potpuno transparentno i ažurno. Pojedina ministarstva i uredi i do sada su imali transparentne projekte, ali prečesto su bili nedovoljno informatički moćni da ih adekvatno provedu. Svojim se dosadašnjim iskustvima Fina očito dovoljno osnažila da bude uspješna nositeljica većih informatičkih projekata. Naravno da i ja imam primjedbe na kvalitetu web-sučelja i mnogo ideja za unapređenje, ali, naviknut na sporost administracije, moram biti vrlo zadovoljan brzinom kojom u Fini obrađuju i objavljuju podatke.
Prema svemu što sam naveo, čini se da je projekt predstečajnih nagodbi velik uspjeh. Međutim, ponajprije u nekim medijima, postoje snažni osjećaji nepravednosti, pljačke, korupcije i prevare. Gotovo svakodnevno moram objašnjavati bit predstečajnih nagodbi sugovornicima, koji se na kraju u svemu slože sa mnom i završe tvrdnjom: ‘Da, ali svejedno nas varaju!’ Nisam ni sociolog ni psiholog da komentiram osjećaje i stanje u društvu pa mogu samo pokušati odgovoriti na javno izrečena pitanja. S tim smo ciljem proveli i istraživanje čije ćemo rezultate uskoro objaviti, a ovdje ću se osvrnuti samo na najčešće nedoumice.
Tko je ipak oštećen Nekoliko je društvenih skupina oštećeno provedbom predstečajnih nagodbi. Najočitija su mali vjerovnici koji su u predstečajnim nagodbama preglasani i prisiljeni otpisivati dio potraživanja makar se s time ne slažu. Ako se zna da je prosječni broj dobavljača veći od sto za svako društvo u predstečajnoj nagodbi, jasno je da ima mnogo više društava koja otpisuju potraživanja nego društava kojima su obveze otpisane. Predstečajne nagodbe uglavnom se provode na teret dobavljača. Međutim, država i financijske organizacije preglasale su dobavljače u samo dvanaest posto slučajeva. Naravno da su predstečajne nagodbe prošle zahvaljujući potpori velikih dobavljača, a ne malih. Mnogo je jednostavnije pregovarati s malo velikih dobavljača nego s mnogo malih, ali nasuprot mišljenju javnosti nije mi poznat nijedan slučaj u kojem su mali dobavljači u postotku bili prisiljeni otpisati veći udio svoga potraživanja od velikih. Ako ih i ima, manjini su.
Druga oštećena društvena skupina uredni su platiše, likvidna društva. Legitimno je pitanje zašto bi se sada nešto nekomu opraštalo, odnosno zašto sam ja godinama uredno podmirivao svoje obveze ako se njima sada otpisuju. Tu se ponajprije misli na obveze prema državi. Bojim se da je riječ o biranju manjega od dva zla. Država i ostali vjerovnici mogu birati hoće li društvo otjerati u stečaj i naplatiti relativno malen dio potraživanja, ukupno desetak posto, od kojih su osigurani vjerovnici većina, ili će poduprijeti predstečajnu nagodbu, u kojoj imaju izgleda naplatiti od pedeset do sto posto potraživanja. Je li otpis pošten prema društvima koja uredno podmiruju svoje obveze? Nije. Bi li svako takvo društvo donijelo jednaku odluku u sličnoj situaciji prema svojim dužnicima? Bi.
Iako postoje argumenti da su likvidna društva i mali dobavljači postupcima predstečajnih nagodbi dovedeni u nepovoljan položaj, oni se javno ne izjašnjavaju, pa čak i HUP daje potporu postupcima, uz neke ograde. U medijima su najglasniji razni stručnjaci, najčešće pravnici, koji kritiziraju načelno, ne ulazeći u konkretne slučajeve. Oni su, nažalost, treća oštećena društvena skupina. Zakon o predstečajnim nagodbama (i financijskom poslovanju) gotovo potpuno izvlači postupak iz pravosuđa, što narušava mnoga načela, ali i ugrožava stečene pozicije.
Problem u pravosuđu Možda je i najveći srednjoročni problem Hrvatske upravo nefunkcionalno pravosuđe. Ne ulazeći u detalje i rasprave o relativnoj efikasnosti pravosuđa, činjenica je da se poduzetnici ne mogu osloniti na pravosuđe koje bi im osiguralo stabilno poslovanje. Povjeravanje predstečajnih nagodbi paradržavnim tijelima pokazalo je da je čak i državna administracija djelotvornija od pravosuđa. Istraživanje je pokazalo da je prosječno vrijeme između prihvaćanja predstečajne nagodbe i potvrde na sudu šezdeset dana. Ministar Linić na Liderovoj je konferenciji najavio da će se zakon mijenjati upravo u smjeru vraćanja postupka pod kontrolu pravosuđa, ali uza strogo zadržavanje rokova. Nisam siguran da će to biti moguće.
