Tradicionalno pretjerana očekivanja vladinih krugova od turističke potrošnje vrlo vjerojatno neće se ostvariti; broj turista mogao bi biti veći nego ranijih godina, ali njihova potrošnja bit će znatno niža.
Hrvatska je ostala turistički vrlo skupa zemlja i za razliku od drugih mediteranskih konkurenata nije prilagodila svoju ponudu postkriznim očekivanjima suvremenih turističkih potrošača. Turistički sektor, jedini dio hrvatskoga gospodarstva koji može svoj proizvod prodati na međunarodnom tržištu, živi od položajne rente i strukture koja je stvorena prije pedesetak godina. Nedovoljno za vrijedne međunarodne turističke potrošače, koji svoj novac ne žele potrošiti samo na ponudi 'sunca i mora', već traže znatno višu razinu kvalitete usluga. Turizam dakle ni ove godine ne može jače utjecati na ekonomska kretanja odnosno pad domaće potražnje kao glavnoga generatora ekonomskog rasta.
Nastavak slobodnog pada Hrvatska je ekonomija najslabija u Europskoj uniji. Hrvatska je jedina zemlja-članica, uz Sloveniju, u kojoj ove godine neće započeti ekonomski oporavak. Negativni trendovi nastavljaju se i ove godine, u kojoj bi realni nacionalni dohodak mogao ostvariti dodatni pad od 1% u odnosu na 2012. Ekonomija će vjerojatno zaustaviti slobodan pad u 2014. godini i stvoriti svoju novu ravnotežu, ali na razini ekonomske aktivnosti iz 2007. No perspektive rasta vrlo su slabe; u idućim se godinama ne može očekivati gospodarski rast prema stopama višim od 1,5% do 2%. Druge zemlje EU, čak i one s problemima javnih financija (isključujemo Grčku, koja će zbog iznimno visokoga javnog duga trebati desetljeća za stvarni oporavak), započele su novi ciklus ekonomskog rasta, koji bi mogao biti dinamičniji od očekivanja. Kretanja u američkoj ekonomiji pokazuju potpuno nove trendove povratka prerađivačke industrije iz azijskih zemalja i otvaranje novih radnih mjesta u industriji i kreativnim djelatnostima. Europska ekonomija doživljava oporavak zahvaljujući, sada to možemo sa sigurnošću ustvrditi, potpuno novoj kombinaciji fiskalnih, monetarnih i politika poticanja ekonomskog rasta kakve nismo imali prigodu vidjeti u ekonomskoj povijesti. Ekonomije razvijenih zemalja iskoristile su krizu za restrukturiranje i stvaranje novih ekonomskih struktura koje su konkurentne na globaliziranom tržištu.
Prepreke rastu Osim nekonkurentne ekonomske strukture i nedovoljne razvijenosti institucija, koje su se pokazale ključnom sastavnicom modela rasta u tranzicijskim zemljama, veličina javnog sektora i visina javnog duga glavna su prepreka rasta hrvatske ekonomije. Iako je nacionalni dohodak pao na razinu prije krize iz 2008., javni dug narastao je s 32,9% BDP-a u 2007. na vrlo vjerojatnih 60% na kraju ove godine. Vladin sektor nije se prilagodio novoj razini ekonomskih aktivnosti, akumulirao je nove deficite koji su se morali dodatno financirati. Unatoč velikim očekivanjima, vlada Zorana Milanovića nije imala snage za promjenu smjera ekonomskih politika.
Na žalost, nervozne reakcije na pad proračunskih prihoda i povećavanje poreza na potrošnju (uz nepotrebno smanjivanje doprinosa i PDV-a na turističke usluge) samo su produbili recesijski trend. Hrvatska ekonomija je naime, zbog svoje postojeće strukture, ovisna o domaćoj potražnji. Vladine ad hoc fiskalne mjere obeshrabrile su potrošnju i investicije kućanstava i privatnih poduzeća, odnosno povećale njihovu štednju kod banaka. Pad proračunskih prihoda, kao lako razumljiva posljedica Vladinih fiskalnih politika, ne može se nadoknaditi potpuno neprihvaljivim pritiskom porezne administracije na mala i srednja poduzeća, bez presedana u EU. Pravi psihološki rat koji Ministarstvo financija vodi protiv tog sektora hrvatskoga gospodarstva ne samo da ne ohrabruje domaće poduzetnike na novi investicijski ciklus, već i kod inozemnih privatnih investitora stvara dojam tržišta na kojem nije moguće poslovati. Vlada neće, unatoč pritisku koji postaje nepodnošljiv za većinu malih poduzeća, ostvariti rast poreznih prihoda. U privatnom sektoru novca jednostavno više nema. Vladini bi se napori morali usmjeriti prema proračunskim rashodima i nastavku privatizacijskog procesa. Kako su perspektive rasta neizvjesne, a javni dug dosegao razinu iznad koje više neće biti moguće upravljati javnim financijama i javna potrošnja neće imati nikakve učinke na ekonomska kretanja, krajnje je vrijeme za pokretanje strukturnih reformi.
