Nisu se ostvarila obećanja dana u vrijeme usvajanja Ovršnog zakona u 2012. godini da je napokon donesen kvalitetan zakon koji se neće stalno mijenjati i dopunjavati, naravno uz uobičajene dodatke da je ‘usklađen s europskom pravnom stečevinom, poticajan za privlačenje kapitala itd’.
Koliko je sve to dočekano s odobravanjem jasno je kada se zna da je prethodno bio na snazi istoimeni zakon koji je doživljavao promjene kao na tekućoj vrpci i na kraju gotovo nitko više nije znao što je na snazi i na što se treba primijeniti, pa čak nikada nije napravljen ni pročišćeni tekst.
Nažalost, novi zakon nije uspio ni godinu dana izdržati bez prve promjene (objavljena je u NN 25/13), a početkom prosinca prošle godine dogodila se i druga. Na sjednici Vlade 5. prosinca 2013., pored ostaloga, usvojen je Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona. Riječ je o tako opsežnim promjenama da bi se mogla tražiti odgovornost onoga tko je izradio, predložio i usvojio prethodni tekst koji tako brzo sada treba toliko mijenjati. Ovaj smo put izdvojili samo neke promjene.
Stvarni troškovi ovrhe Pokazalo je tako da je veliki problem novoga Ovršnog zakona što se troškovi ovršnog postupka sastoje od jednoga jasnog i preciznog dijela (sudska pristojba, trošak odvjetnika) i jednog koji se može samo predviđati i na kraju pokazati iznenađujuće velik za ovršenika koji bi, da je za to znao, možda i bez ovrhe odnosno sudske prisile, namirio dužnu obvezu. Zato se sada predlaže (riječ je o promjenama postojećeg čl. 14. dodavanjem novih stavaka 9. i 10.) da se svi troškovi preciziraju već u prijedlogu za ovrhu na način da se posebno izdvoje nastali troškovi (primjerice odvjetnički, sudska pristojba) od onih koji će tek nastati. Iako su uobičajeni, ipak su i neizvjesni (primjerice trošak procjene nekretnine, trošak odvoza i čuvanja pokretnina) kako u smislu hoće li uopće nastati tako i koliki će biti ako nastanu. Sada će, dakle, i oni morati biti precizirani u prijedlogu ovrhe, pa ako ih ne bude - dobro za ovršenika, ako ih bude - morat će biti plaćeni, ali će se u svakom slučaju znati njihov iznos. Sama promjena u tom je smislu sasvim u redu, ali zbog nje nije trebalo mijenjati Zakon, ista se svrha mogla postići i samo uz odgovarajući podzakonski akt resornog ministarstva ili neku okružnicu obvezujuću za sve sudove,
Također, sada se događa da se zbog relativno male tražbine traži ovrha na nekretnini desetak ili čak sto puta veće vrijednosti. Sada se predlaže propisati da je ovršenik u mogućnosti ponuditi neki drugi predmet za ovrhu. I ovdje treba prigovoriti da je takva mogućnost postojala oduvijek, drugo je što su se njom i stranke i sudovi malo koristili.
Zašto ne mailom U Nacrtu se naglašava da je dostava krizno mjesto i ovršnog postupka. Zato se predlaže spriječiti moguće manipulacije ovrhovoditelja označavanjem pogrešne adrese ovršenika i to tako što će sud odnosno javni bilježnik provjeriti službeno prijavljenu adresu. Ne samo što se ponovo stigmatizira ovrhovoditelja (a prema naravi stvari daleko češće manipuliraju dostavom ovršenici) nego se u zakonski tekst stavlja ono što je daleko primjerenije riješiti podzakonskim aktom (uporaba službenih podataka o prebivalištu), ali i cijelu stvar čini neozbiljnom tako što se nakon neuspješne dostave ona radi putem e-oglasne ploče i nakon proteka osam dana smatra obavljenom.
Poznavajući tzv. informatičku pismenost i opremljenost u Hrvatskoj, prilično je vjerojatno da će takva ‘dostava’ dovesti samo do umjetnog povećanja broja urednih dostava za koje stranka uopće neće znati, pa ni moći reagirati. Uostalom i oni koji jesu informatički pismeni i služe se svakodnevno internetom, sigurno svaki dan ne pretražuju sudsku e-oglasnu ploču.
S druge strane, kada bi država odlučila nagraditi svakoga tko se obveže primati pozive i pismena putem e-maila (primjerice tako da ima bonus od 1000 kn na godinu za sudsku pristojbu i/ili poreznu obvezu glaseću na svoje ime), vrlo je vjerojatno da bi se rado odazvali mnogi kojima je dosta nalaženja žutih obavijesti da pošiljku treba preuzeti na pošti, ali tek sljedećeg dana, a dostava je pokušana u radno vrijeme na kućnoj adresi bez ikakvih izgleda na uspjeh.
Nažalost, još jednom se skupo vrijeme i trud zakonodavca planira trošiti prilično uzalud, uz više nego izvjesnu budućnost u kojoj ćemo dočekati još koji prijedlog nove novele Ovršnog zakona i tako redom - pitanje je samo do kada i na čiji trošak i zašto bez ičije odgovornosti.
