Hrvatsko gospodarstvo zahvatio je 'sindrom konvoja'; kao što se konvoj brodova kreće brzinom najsporijeg broda, tako i hrvatska ekonomija stagnira zbog nevjerojatne sporosti 'najsporijeg broda'.
Dakako, riječ je o državnom sektoru odnosno onom dijelu nacionalne ekonomije koji je u vlasništvu države (središnje i lokalne) i onom dijelu ekonomije u kojem je utjecaj izbranih političara izrazito snažan. Od 10 najvećih domaćih poduzeća mjereno ukupnim prihodima, samo su dva potpuno privatna. U ostalima je država većinski vlasnik ili ima dominantan utjecaj na poslovanje, poput Ine. Prihodi i poslovne aktivnosti državnih poduzeća godinama stagniraju. Poslovni prihodi Ine, kao najveće i najvažnije domaće korporacije u kojoj Vlada kontrolira 50 posto upravljačkih prava, tako su proteklih godina u padu. U posljednje tri godine, primjerice, austrijska nacionalna naftna kompanija, u kojoj tamošnja vlada ima manjinski vlasnički udjel (35 posto), ostvarila je rast prihoda od 26 posto.
Iscrpljivanje kapitala Zbog velikog udjela državnih poduzeća u kreiranju bruto domaćeg proizvoda i ukupnih ekonomskih aktivnosti, hrvatsko gospodarstvo u cjelini stagnira. Poduzeća u vlasništvu i pod kontrolom države jednostavno ne stvaraju nove vrijednosti, već se koriste prevladavajućim tržišnim položajem i iscrpljuju kapital koji je nekada, prije početka tranzicije, akumuliran u tim poduzećima. Hrvatske željeznice nikako ne pronalaze rješenja za izlazak iz krize. Njihov austrijski konkurent, Austrijske savezne željeznice (OBB), istodobno objavljuje plan ulaganja za razdoblje 2014. - 2020. u visini od 13,6 milijuna (???) eura, što će multiplikacijski utjecati na rast austrijskoga nacionalnog dohotka s 0,6 posto. Paradoksalno, planovi Austrijskih željeznica protežu se prema Hrvatskoj i povezivanju s Jadranskim morem. Takvu viziju razvoja od Uprave HŽ-a nismo vidjeli.
Čak i poduzeća u kojima Vlada nije većinski vlasnik, kao što su Ina, Končar, Podravka, Đuro Đaković, Petrokemija i mnogi drugi, već godinama ne ostvaruju nikakve strateške pomake. Drugim riječima, poslovanje tih poduzeća u dubokoj je krizi i strateškoj slijepoj ulici, bez dugoročnih vizija i razvojnih perspektiva. Istodobno, najveće se hrvatske privatne korporacije (Agrokor, Atlantic i Adris) dobro razvijaju i strateški pozicioniraju na domaćem i međunarodnom tržištu.
Pretežak uteg politike Državna ekonomija, dakle onaj dio nacionalne ekonomije koju kontroliraju političari, ali i javni sektor u cjelini, postali su tako velika zapreka oporavku nacionalnoga gospodarstva i prevelik uteg. Kada se govori o strukturnim reformama, one moraju nužno obuhvatiti ne samo državnu upravu i javne servise, poput socijalnog sektora, zdravstvene zaštite i obrazovanja, nego prije svega državne korporacije. Njihova transformacija u moderna poduzeća s profesionalnom upravom morala bi početi odmah bez ikakve odgode. Pretvaranje tih poduzeća u dioničarska društva, koja bi se morala ubrzano pripremiti za izlazak na financijsko tržište i prikupljanje kapitala za investicije i strateško širenje poslovanja, pretpostavlja potpuno odustajanje političara od ambicija upravljanja tim poduzećima. Najbolji način za isključivanje političara iz upravljačkih struktura državnih poduzeća jest njihova dokapitalizacija i spuštanje vlasničkih prava države na granicu ispod 30 posto, kao što je to učinjeno u Croatia osiguranju. Slovenija je ovih dana nešto slično učinila s 15 velikih državnih poduzeća.
Hrvatska će vlada također uskoro morati pripremiti paket mjera za državna poduzeća, koji će zasigurno predviđati njihovu privatizaciju. To će najvjerojatnije biti jedan od uvjeta u sklopu procedure smanjivanja prekomjernog proračunskog manjka. Hrvatska politička elita, podjednako vladajuća i opozicijska, za sada nije spremna odreći se utjecaja na državna poduzeća odnosno državni dio ekonomije. Vladine politike u proteklih šest godina krize pokazuju da su hrvatski vodeći političari, ali i velik dio javnosti, potpuno neskloni smanjivanju utjecaja državnog i jačanju privatnog sektora. A to je zapravo glavni uzročnik zaostajanja hrvatskoga gospodarstva u odnosu na usporedive ekonomije Srednje i Istočne Europe. Bez radikalnih zahvata u državnu ekonomiju i privlačenja svježega privatnog kapitala u državna poduzeća, nema rješenja za održivi ekonomski rast. Domaći političari to tek moraju objasniti svojim biračima.
