Što strani investitori doista žele
Prošli je tjedan u Zagrebu održan Britansko-hrvatski poslovni forum. Nije to ni prvi ni posljednji skup na kojem je EMAC kao ulagač u Hrvatsku sudjelovao u posljednjih nekoliko godina. Sjedili smo mi već tako po raznim forumima, okruglim stolovima i konferencijama; predstavljali, hvalili, žalili se, upozoravali, izražavali nadu u bolju ulagačku budućnost…
Konferencijske dvorane uvijek su bile pune, no, u pravilu, među nerijetko i više stotina ljudi ulagači su se uvijek mogli nabrojiti na prste jedne ruke. Svi su ti skupovi završavali velikim deklarativnim zaključcima ‘treba hitno’, ‘mora se’, ‘zadnji je čas’, ‘učinit ćemo sve da…’ - i onda bi se sve zaboravilo.
Malo Vladina optimizma Prošlotjedni je poslovni forum napokon bio drugačiji. Organizatori su okupili čak deset ozbiljnih britanskih ulagača, što potencijalnih, što onih koji već nešto rade u Hrvatskoj. Među njima su se našla i dva doista velika, globalna igrača. Dolazak predstavnika HSBC Corporate Financea i Barclays Wealtha te Barclays Capitala mnogo znači i potencijal je za Hrvatsku. Za njihov dolazak zaslužna su četiri čimbenika: prvi je dugogodišnji rad ljudi u Veleposlanstvu i njihovo uporno promicanje Hrvatske u Velikoj Britaniji; drugi je oporavak globalne gospodarske situacije i investicijskog ozračja; poticajan čimbenik svakako je skorašnji ulazak Hrvatske u EU te, na kraju, ali sigurno ne najmanje važan razlog, dobre su namjere i pozitivne poruke koje nova hrvatska Vlada od početka mandata šalje potencijalnim ulagačima. Izlaganja Vladinih predstavnika i na tom skupu nama ulagačima napokon su ulila malo optimizma.
Na području našeg interesa, ulaganja u nekretnine, mnogo je objektivnih problema s kojima se Vlada mora uhvatiti ukoštac. Sadašnji urbanistički postupci predugi su i presloženi, no nije dovoljno rješavati ih samo na razini države. Pravi problemi nastaju, naime, na gradskim i županijskim razinama, zato će pravi izazov biti koordinacija državne i lokalne politike. Županijski prostorni planovi izmjenjuju se i dopunjuju u prosjeku tek svakih pet godina. Dok Hrvatska vapi za investicijama, to je predugo razdoblje i nužno je u tome biti fleksibilniji. Dobrim mi se učinio na Forumu izloženi plan i prijedlog prema kojima bi se za prijelazno razdoblje, idućih 10-ak godina, za veće investicijske projekte uspostavio sustav dogovorenih, ciljanih izmjena. To bi podrazumijevalo dogovor između grada, županije i države prema kojem bi se ubrzali postupci i izmjena planova, a zauzvrat bi se od ulagača moglo tražiti da napravi i više nego što je propisano zakonom, primjerice da unaprijed izradi studiju o zaštiti okoliša ili arheološkoj situaciji, koje se, inače, traži tek u kasnijim fazama planiranja.
Mrtve nesagrađene zone Sljedeći su problem stare nesagrađene zone. Neke od njih netaknute su već desetak godina, a novih građevinskih zona ne može biti dok se ne sagrade stare. Teoretski bi se te stare nesagrađene zone mogle ukinuti, no onda bi netko mogao problematizirati oduzimanje njihove potencijalno velike vrijednosti. U nekim zemljama to jednostavno rješavaju postavljanjem vremenskog ograničenja za prenamjenu, obično petogodišnjega ili čak trogodišnjega. Ako vlasnik ili ulagač u tom roku ne počne radove, zona se gasi.
Izračunavanje komunalnih doprinosa posebna je priča. Sasvim je jasno da gradovi trebaju novac da bi gradili i održavali infrastrukturu. I u tom smislu sasvim su logični komunalni doprinosi od onih koji dolaze na područje. Dapače, prema našemu mišljenju, sasvim su opravdana i očekivanja da veći ulagači daruju sredstva za infrastrukturu i poboljšanje kvalitete života u lokalnoj zajednici. No problem je to što ne samo što se doprinosi razlikuju od grada do grada nego se ne može znati unaprijed koliki će biti. Drugi su problem pristojbe za prenamjenu zemljišta, koje se moraju platiti na početku, što je golemo investicijsko opterećenje dok ulagač u zemlju još nije zabio ni prvu lopatu.
To, naravno, nisu svi problemi. Sve što sam prije naveo moje je mišljenje i ne mora se čak slagati s mišljenjem tvrtke za koju radim, a kamoli s mišljenjem drugih ulagača. Međutim, čvrsto vjerujem da se o problemima treba razgovarati i dijalogom nalaziti najbolja rješenja. Najvažniji čimbenik u tome jest, naravno, želja i volja vladajućih da doista nešto učine. Ako je suditi prema onome što se čulo na Forumu, tog im ne nedostaje. Ne preostaje nam ništa drugo nego reći: iz njihovih usta u Božje uši!