Ulaganja u Hrvatsku danas nisu ni na zadovoljavajućoj ni na planiranoj razini. Ona donose zaposlenost, stvaraju dodanu vrijednost, multipliciraju prihode i u većini slučajeva olakšavaju izvoz. Nema konsenzusa o tome zašto ih nema dovoljno; je li uzrok u antipoduzetničkoj klimi u zemlji, svjetskoj globalnoj krizi ili manjku bankovne spremnosti za kreditiranje.
Ipak, dva nordijska primjera, švedski i norveški, pokazuju da upornost i strpljiva provedba zacrtanih strateških planova omogućuju pokretanje gospodarske aktivnosti i dodatno zapošljavanje. Obje tvrtke, švedska Ikea i norveški fond EELD AS (šoping-centar Lumini u Donjem Knegincu pokraj Varaždina), iznadprosječno su dugo razvijale prva ulaganja u Hrvatsku i pokrenule procese prije svjetske globalne krize, a završavaju ih ove godine.
Nordijska strpljivost Centar Lumini otvoren je prošlog četvrtka, a vrlo će brzo u Rugvici biti otvoren i Ikein park. Dok druge strane tvrtke najavljuju odlazak iz Hrvatske ili se o tome spekulira, upornost da se pokrenuti projekti završe i stave u funkciju, strpljivo svladavajući izazov po izazov, najbolja je ‘bijela knjiga’ za ostale ulagale jer pokazuje da je moguće završiti ulaganje bez obzira na naizgled nepremostive zapreke.
Za Rugvicu i Donji Kneginec više ništa neće biti isto, ni prihodi lokalnih tijela ni zaposlenost; i dnevna fluktuacija ljudi znatno će se povećati. Ondje gdje su nekada bile livade ili neobrađena zemljišta danas stoje najsuvremeniji trgovinski centri. Eventualni prigovor da takav centar ne donosi dodanu vrijednost ili da ih je previše, u Luminijevu slučaju ne stoji jer u tome sjeverozapadnom dijelu Hrvatske nema šoping-centra takve veličine i s takvom mješavinom svjetskih brendova; najbliži su u Zagrebu ili Mariboru. I bilo kakva konkurencija, domaća ili strana, imala je šest-sedam godina pripremiti se za otvorenje Ikee ili Luminija, jer toliko je trajalo pokretanje ulaganja. Tko se ne pripremi za sedam godina, vjerojatno i neće.
Otvorenje Ikee u nekoj zemlji također je snažna je poruka o tome da je ušla u krug pomno izabranih, jer Šveđani ne idu svakamo, nego se šire u politički i gospodarski stabilne zemlje. Oba ulaganja povećat će i turističku ponudu i fluktuaciju kupaca iz susjednih zemalja, kao što su i Hrvati dosad putovali u Graz ili Udine radi kupnje namještaja.
Stisak ruke kao ugovor Budući da sam bio uključen u dio aktivnosti povezanih s pokretanjem dijela centra Lumini, imao sam prilike vidjeti da su projektiranje centra i dizajniranje dijela trgovina, građevinske radove, marketing, informatičko povezivanje većinom obavile hrvatske tvrtke te da je koordinacija između sjevera i juga Europe funkcionirala vrlo dobro. Međutim, ostaje izazov preduga postupka koji ulagač mora proći i ‘zakasniti’ s otvorenjem godinu-dvije. Takvo kašnjenje stvara velike dodatne troškove koji se poslije sigurno moraju negdje obračunati, ovako ili onako.
Uza sve to bilo mi je zanimljivo doznati da u Norveškoj usmeni dogovor vrijedi kao pisani ugovor, pa ako nekomu stisnete ruku i potvrdite dogovor, smatra se da ste ugovorili posao. U svakom slučaju, velika upornost koju su iskazale nordijske tvrtke upućuje na vjeru da će se u Hrvatskoj moći poslovati legalno i profitabilno na dugi rok. Ako tako smatraju Nordijci, pitanje je zašto ne bi i Hrvati povjerovali u to. I borili se da u Ikein asortiman uđe što više hrvatskih proizvođača i da fond EELD što prije pokrene neki drugi, već planirani projekt.
To je obostrano koristan scenarij i na njega bismo se trebali usredotočiti: suradnja između sjevera i juga, proizvođača i trgovaca, lokalne zajednice i ulagača. Jer gdje se može ostvariti jedan projekt, postoji i tehnologija za drugi, treći...
Smisao ulaska hrvatske u EU i druge integracije bio je upravo to: suradnja, protok kapitala i robe, razmjena znanja i tehnologija. Kriza koja traje (ili je trajala) posljednjih sedam godina kod većine je Europljana promijenila stajalište o dugoročnim, paneuropskim ciljevima i, boreći se protiv nje, prezaduženosti i korupcije, zagubila je, privremeno ili zauvijek, ideju o Europi bez granica. Birokracija i dodatni troškovi nisu smisao ni ideja vodilja, ali tu su i teško je boriti se protiv njih. I zato su uspjela ulaganja ili privatizacije dobra alternativa takvoj percepciji, a najviše će na njima biti zahvalni oni koji su se zaposlili (više od tisuću ljudi) ili dobili poslovne ugovore.
