Do kada će se oni koje smo izabrali odricati prvog i osnovnog prava koje smo im dali, a to je da upravljaju i vode državu? To pravo uključuje i pravo da vode i upravljaju državnom imovinom, tvrtkama, nacionalnim resursima, a ne samo da ih na raznim natječajima prodaju uz izliku da država nije poduzetnik.
Točno, država nije poduzetnik, ali država je vlasnik i ja kao suvlasnik od nje očekujem da putem tijela upravljanja trgovačkim društvima osigura maksimalan benefit i povrat na uloženo, naslijeđeno i od Boga dano. Tko to ne zna ili ne može, poštenije je da to kaže, a ne da rasprodaje zbog svoje vlastite nesposobnosti upravljanja ili definiranja uloga pojedinih tvrtki, imovine, prava u kreiranju boljeg sutra cijele države. Sve zbog deficita. Možda, ali nisam siguran.
Prodaja nije jedini put O. K. državnu imovinu smo tek sada popisali kao da je nije bilo i prije u Hrvatskoj pa ćemo sad ...što? Aktivirati ili prodavati? Da, treba i prodavati i to brzo, ali samo ako nešto ne predstavlja stratešku i čistu komercijalnu djelatnost, a sa svime ostalim nisam siguran da to može biti jedini ispravan put. Spominje se iznos od 30 milijardi eura kao procijenjena vrijednost državne imovine. Pa to je da se smrzneš i zapitaš se zašto to sve ne donosi povrat barem kao ispodprosječna kamatna stopa od pet posto? To je 10 milijardi kuna. Više od našega budžetskog deficita.
Prodajte stanove i sve što ne donosi i neće donositi dobit, a ostalim upravljajmo, pa to je naša imovina. Kažu: nećemo prodavati šume, vodu i zemljišta. Što su koncesije na 50-99 godina? Prema meni, uvod u prodaju. Pa putem prava koja dajemo mogli bismo biti i suvlasnici i to bez isključenja koncesijske naknade. Vlasnička prava sigurno uključuju dugoročnu naplatu položajne rente, ali i kontrolu poslovanja, transfernih cijena itd., čega se uglavnom koncesijama i prodajom odričemo, pa onda naknadno, kao u slučaju Ine, obračunavamo kao štetu. Naravno da svako takvo razmišljanje donosi i neke ideološke upitnike 'neoliberalnoga' karaktera i o ulozi države, ali mislim da je i to privid. Pitanje vlasništva ne uključuje pitanje slobodne tržišne utakmice.
No postoji li danas stvarno 'neoliberalna lesse feer' ekonomija. Ne vidim je nigdje u okruženju. Od regulirane intervencije na financijskim tržištima do vlasničkih prava u komercijalnim kompanijama, svaka država štiti svoj interes bila to Amerika, EU, Kina ili Rusija. Kratak pregled vlasništva EU-27 država pokazuje da nije baš sve prodano i prepušteno privatnom sektoru. Države posjeduju i vlasničke udjele od financijskog sektora pa do kompanija 'car fleet managmenta'. Samo u tim kompanijama ne postoji zapošljavanje prema stranačkom ključu ili bez natječaja, već je riječ o kompanijama kojima upravljaju vrhunski educirani i dobro plaćeni ljudi, koji nisu u državnoj službi već samo rade u tvrtkama kojima je država vlasnik ili suvlasnik.
Bitno i nebitno Strateške se kompanije ne prodaju. Tvrtke koje uživaju bilo koju vrstu položajne rente ne prodaju se i ne daju samo privatnim partnerima na upravljanje. S njima se radi biznis. A biznis se radi s profesionalcima, domaćim ili stranim, sasvim svejedno, ali koristeći se svim alatima upravljanja koje moderni zakon o trgovačkim društvima dopušta (skupština, nadzorni odbor i uprava) i u svim oblicima tržišnog partnerstva, ali nikada uz odricanje prava na dobra koja smo izgradili, naslijedili ili od Boga dobili.
Državno ili privatno to je nebitno, relevantno je samo je li profitabilno i efikasno. To je pitanje operativnog poslovanja i menadžmenta i funkcioniranja trgovačkih društava, a ne vlasništva. Prema toj logici ne bi u komunizmu bili stvoreni Pliva, Končar ili ACI. I postavimo si pitanje možemo li s tako ogromnim kapitalom u mirovinskim fondovima, s ogromnom štednjom na računima banaka svi postati JPP državi i pokrenuti ulaganja ili ćemo čekati da strani investitori u našem očaju dođu bez rizika i uz pomoć naših subvencija razvijaju naše nacionalne resurse u svoju vlastitu korist, a mi ćemo biti sretni ako ćemo tamo uopće i raditi ili će to biti neka druga, jeftinija radna snaga. Poticaji se dijele prema zaposlenom, a ne prema domovnici, a mi smo otvoreno tržište ili ćemo to ubrzo postati i za slobodno kretanje radne snage. Uvijek će pobijediti kalkulacija dobiti i gubitka. Porez ćemo oprostiti barem 10 godina i što će onda napuniti proračun? Samo potrošnja i PDV. Troškovi mirovinskog i zdravstvenog ostat će na idućim generacijama. Pretjerujem pomalo, ali bih ozbiljno razmislio da li da moja djeca ostanu živjeti u državi koja je sve što je imala prodala i ima vladu koja samo upravlja ministarstvima i parlamentom koji raspravlja o nebitnim stvarima.
