Zašto hrvatske banke neće dijeliti sudbinu ciparskih?

Je li financijska kriza koja je počela 2008. promijenila živote ekonomista koji su se naviknuli na jednostavna pravila prema kojima se objašnjavalo funkcioniranje ekonomija?

Danas kritičari rada središnjih banaka ne uspijevaju biti uvjerljivi upravo zato što polaze od pretjerano pojednostavnjenih premisa i ne udubljuju se u efekte u drugom i trećem redu nakon početnoga ekonomskog poteza.
Jedna je od najvažnijih lekcija da bankarske krize koje su se događale 90-ih nisu bile samo stvar prošlosti nego i pouke za budućnost koja je došla brže nego što je itko očekivao. Mnogi ekonomisti vjerovali su da je ekonomski razvoj linearan i da razvijene zemlje iz godine u godinu postaju bogatije i stabilnije. Današnja financijska kriza pokazala je da to nije uvijek tako i da se može slomiti makroekonomska stabilnost koja se u ‘normalnim’ vremenima čini vrlo robusnom. Glavni problem s kojim se suočavaju (makro)ekonomisti pretjerana su jednostavnost i apstraktnost makromodela koji ne prihvaćaju složenost financijskih sustava. Oni ne trpe da ih se promatra kroz agregatne brojke; tu je svaki detalj važan.

Danas Cipar, sutra Slovenija... Nerazmjer između makroekonomskih modela i financijske stvarnosti u korijenu je i nekih domaćih rasprava. Neki misle da postoji čarobni štapić. Tako počinju licitacije o tome koliko bi kuna trebala deprecirati prema euru ili koliko bi se trebala povećati HNB-ova kreditna aktivnost. Pri tome se u pravilu ne razmatraju mogući razorni utjecaji na financijski sustav koji bi u drugom koraku kao lavina uništili makroekonomsku stabilnost.
Interakcija među ekonomskim sustavima nikad nije bila tako intenzivna kao danas. Događaji na malome otoku kao što je Cipar ili prije četiri godine Island pokazuju da nije moguće misliti kako događaji na drugom kraju Europe ili svijeta nemaju veze s nama. Prelijevanje financijskih problema preko cijelog kontinenta ili globusa postalo je pitanje minuta, sati ili najviše nekoliko dana, a ne nekoliko mjeseci ili godina kao nekada. Danas Cipar, sutra Slovenija ili neka treća zemlja važan su segment interakcije među trgovinskim i financijskim partnerima, i sve to vrlo brzo utječe na stvaranje novih vrijednosti. Kad se zatrese kod susjeda, sigurno ćete kod kuće osjetiti podrhtavanje; kad je pak netko slab i nemoćan, onda i podrhtavanje izgleda kao razoran potres. Cipar je popustio pod teretom grčkih problema, a tko će osjetiti teret slovenskih problema?

Logički paradoks Zbog toga posljednjih godina financijska stabilnost i makroprudencijalne mjere (HNB-ove mjere usmjerene na ograničenja u poslovnoj politici svih banaka) postaju treći stup makroekonomske politike uz monetarnu i fiskalnu politiku. Nadziranje i reguliranje poslovanja banaka jedan je od najmanje popularnih postupaka regulatora jer takve mjere u kratkom roku mogu smanjiti ponudu kredita, spriječiti pad kamatnih stopa i/ili ograničiti slobodu tržišnog natjecanja. Zbog toga mnogi neupućeni kritiziraju takve postupke. Međutim, kad je financijska stabilnost ugrožena, često ti neupućeni raspravljaju kako je regulator (središnja banka) trebao učiniti nešto da to spriječi.
Tako nastaje logički paradoks - neupućeni uvijek kritiziraju regulatora: kad previše steže, zabrinuti su zbog posljedica; kad je financijska stabilnost poljuljana, zabrinuti su jer se nije stezalo jače. Iz argumentirane perspektive makroprudencijalne mjere funkcioniraju, ali ne idealno. Naprimjer, upravo je tako prije krize povećana kapitalizacija hrvatskih banaka, što im je olakšalo djelovanje u ovoj krizi. Naravno, bankari katkad pronađu načine kako zaobići neke mjere, a u složenim sustavima smanjenje problema na jednome mjestu izazove problem na drugome. Unatoč tome to što Hrvatska ima najbolje kapitaliziran bankarski sustav u Europi govori nešto o kvaliteti rada onih koji su njime upravljali.
Jedno od najvažnijih institucionalnih dostignuća u posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj visoka je razina neovisnosti središnje banke. Ona je nastala kao izravna posljedica posla kojim se središnja banka bavi, a to je održavanje stabilnosti cijena. HNB održava stabilnost cijena vrlo jasnim instrumentima koji mu stoje na raspolaganju, stoga se može nadzirati rad središnje banke i mjeriti njezina uspješnost. Kad se tomu dodaju makroprudencijalne mjere koje se u Hrvatskoj već godinama uspješno primjenjuju, onda je rezultat bankarski sustav koji je unatoč potresima najzdraviji dio hrvatskoga gospodarstva već više od desetljeća. Da su i drugi ključni gospodarskisektori reformirani, regulirani i nadzirani onako kako je to bankarski sustav, Hrvatska bi danas bila mnogo bogatija.