Zašto se osniva Visoki zemljišnoknjižni sud?

Potkraj travnja Sabor je čak jednoglasno prihvatio Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama.

Zakonski tekst još nije objavljen (znači da još nije na snazi), ali će se očito to u najkraćem roku dogoditi. Među mnogim novinama, o kojima će još biti prigode pisati i raspravljati, bitno je upozoriti na osnivanje još jednoga novog suda u hrvatskom pravosuđu - ovaj put to je Visoki zemljišnoknjižni sud koji bi trebao, kako je navedeno u Konačnom prijedlogu, osigurati ujednačavanje sudske prakse, specijalizaciju nositelja pravosudnih funkcija te omogućiti potpunu pravnu sigurnost u zaštiti prava. Iako se u ovom slučaju zakonodavac nije žurio te su obavljena i tzv. dva čitanja u Hrvatskom saboru, čini se da se ipak nije pronašlo (barem ne o ovom pitanju) najbolje moguće rješenje, ono koje će značiti jednak ili bolji učinak uz manje troškove: i izravne i neizravne, i kratkoročne i dugoročne. Upravo troškovi zanimaju i moraju zanimati svakog poduzetnika i poreznog obveznika, naravno ako manji trošak ne znači manju učinkovitost i uopće jeftinije, a lošije rješenje.

Specijalizirani sudovi Specijalizirani sudovi nisu ni u našem ni u stranom pravu nešto nepoznato i specijalizacije su načelno pozitivne. U tom smislu i u hrvatskom pravu do sada postoje prekršajni sudovi u prvom stupnju i Visoki prekršajni sud, četiri upravna suda i Visoki upravni sud, trgovački sudovi i Visoki trgovački sud, čak je uveden i specijalizirani Općinski radni sud u Zagrebu (kao prvostupanjski; za rješavanje žalbi nadležan je Županijski sud u Zagrebu), a prema prihvaćenom zakonu od 1. siječnja 2015.počet će s radom Visoki kazneni sud. Međutim, Visoki zemljišnoknjižni sud jedini je specijalizirani sud drugog stupnja koji ispod sebe nema specijalizirani sud prvog stupnja i logično je ozbiljno se upitati zašto je to tako. Ne postoji ni inicijativa da se uvedu, primjerice, Visoki radni sud (iako postoji jedan prvostupanjski specijalizirani sud u Zagrebu, kao i posebni odjeli u drugim većim općinskim sudovima) ili Visoki ovršni sud ili Viski odštetni sud. Iako ne postoje specijalizrani prvostupanjski sudovi, žalbi iz tih područja mnogo je više nego u zemljišnoknjižnim predmetima. Stoga više nije posve jasno zašto Visoki zemljišnoknjižni sud kada se očekuje da će žalbi biti još manje. Na godinu se podnese oko 7000 žalbi vezano uz zemljišnoknjižne predmete, a u obrazloženju Konačnog prijedloga navedeno je da se očekuje minimalno za 50 posto manje žalbi samo zbog novih zakonskih rješenja, posebno zato što će se dio problema riješiti unutar prvostupanjskog suda po novom lijeku prigovoru, jer je omogućeno rješavanje dijela žalbi u samom sudu koji je donio prvostupanjsku odluku. Kada se tomu doda da će se u bližoj budućnosti očito završiti veći dio postupaka obnove i ispravljanja zemljišnih knjiga, uključujući tzv. povezivanje, očito je da će žalbi biti mnogo manje nego danas, a pojavljuje se i problem što sa sucima koji budu imenovani, a ne budu imali što raditi.

Zašto sjedište u Zagrebu  Prema Okvirnim mjerilima za rad sudaca, svaki je dužan riješiti 400 zemljišnoknjižnih predmeta, pa ako se navodi predlagatelja o čekivanom padu žalbenih predmeta pokažu točnima, neće biti posla za više od pet sudaca. U takvoj situaciji doista je nejasno zašto se umjesto Visokoga zemljišnoknjižnog suda nije za istu nadležnost odredilo dva postojeća županijska suda. Takvo rješenje najprije bi bilo mnogo jeftinije (nije potreban novi prostor, nema potrebe za novom administracijom) i više bi potaknulo pozitivno konkurenciju između sudaca, a maksimalno bi pojednostavnilo situaciju u vrijeme kad spisa bude manje (nije isto preraspodjeliti suca izvan suda ili unutar suda). Naravno, pri odabiru tih sudova trebalo bi voditi računa o tome da se izbjegnu preopterećeni sudovi. Poznato je, naime, da je u posljednje vrijeme mnogo spisa odlukom predsjednika Vrhovnog suda prebačeno na druge sudove. Na kraju, ako opstane sadašnje rješenje (što će se, ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, najvjerojatnije i dogoditi), treba se upitati je li doista nužno da sud ima sjedište u Zagrebu ili bi trebalo razmotriti mogućnost da se sjedište odabere ne prema inerciji ili željama onih koji ondje sebe vide, nego prema prostoru kojim Ministarstvo pravosuđa (ili općenito država) već raspolaže i koji ne zahtijeva nikakve ili zahtijeva male troškove.