(11) Prestižno je biti 'u Bruxellesu'

Pregovori s administracijom EU jesu bitni, ali ne smije se dogoditi da poduzetnici i menadžeri sljedeće četiri godine ne mogu u ministarstvima rješavati svoje probleme jer su ministar, državni tajnik, pomoćnici i ravnatelji 'u Bruxellesu'

Piše: Miodrag Šajatović

Dosta mi je Bruxellesa. Nisam protiv ulaska u EU, ali već vidim što se događa. Kad smo do sada iz tvrtke zvali nekog dužnosnika u ministarstvo, tajnice su nam odgovarale kako je čovjek na sastanku. Ali drugi bismo ga dan dobili. Sada je odgovor drukčiji i glasi: 'Žao nam je, javite se sljedeći tjedan. Osoba koju tražite na pregovorima je u Bruxellesu'.

Pa zar su se svi tamo preselili? Ako odu četvorica pomoćnika, zar mora i peti? - požalio se na domjenku udruge Hrvatski izvoznici menedžer s dugogodišnjim iskustvom u nadmudrivanju s državnom administracijom.

Nakon što se stišaju medijske priče o izručenju generala Gotovine u Haag, polako ali sigurno Bruxelles će i u Hrvatskoj postati najčešće spominjani strani grad. Javnost, pa čak ni poslovna, nije svjesna nezaustavljivog procesa na čijem će kraju sjedište Europske unije biti mjesto u kojem će se krojiti, u pozitivnom i u negativnom smislu, sudbine većine hrvatskih tvrtki.

Nova moda prema kojoj je prestižno 'biti u Bruxellesu' primjer je opasnosti za poslovnu klimu u Hrvatskoj ne bude li Vlada menedžerirala proces. Pregovori s administracijom EU jesu bitni, ali ne smije se dogoditi da poduzetnici i menadžeri sljedeće četiri godine ne mogu s administracijom rješavati svoje probleme jer su ministar, državni tajnik, pomoćnici i ravnatelji - 'u Bruxellesu'.

Na opasnost upozorava i iskusni profesor čiji su brojni studenti ušli u pregovaračke timove koji u sjedištu EU sudjeluju u jednom od timova za pregovore po područjima. Tvrdi kako mnogi pametni, perspektivni mladi stručnjaci ponajprije nastoje kontakte s EU u sklopu pregovaračkih grupa iskoristiti kako bi se što prije 'ugnijezdili' na dobro plaćenim pozicijama u bruxelleskoj administraciji. Pri čemu im interesi biznisa u Hrvatskoj nisu naročiti prioritet.

U takvim okolnostima biznis se snalazi kako zna. Tako jedan trgovac naftom, kojega INA, potpomognuta podrškom Vlade, gura u neravnopravnu tržišnu poziciju, potajice instruira svoje europsko udruženje koja pitanja treba postaviti hrvatskim pregovaračima u Bruxellesu.

A s obzirom na to da Zagreb sluša Bruxelles, velika je vjerojatnost da će indirektnim pritiskom trgovac naftom napraviti više nego pokušajima da nešto 'iskamči' u Banskim dvorima (gdje ionako nema s kime razgovarati jer su 'svi odgovorni u Bruxellesu').

Bruxelles se često spominjao i na pompozno organiziranoj Vladinoj konferenciji 'Hrvatska prema gospodarstvu znanja'. Nakon razočaranja sa sadržajem Pretpristupnog ekonomskog programa (PEP-a) koji je u Bruxelles poslan bez ijednoga dana javne rasprave o dokumentu koji bi trebao osigurati Hrvatskoj ravnopravno mjesto u EU, još je veće razočaranje konferencijom koja se pola godine najavljivala.

Dan nakon održavanja milijun kuna 'teške' konferencije, čak ni u Sanaderu najuslužnijim novinama nisu smogli snage veličati dosege praznog jednodnevnog zborenja o znanju. Umjesto dvodnevnih žestokih razmjena argumenata, odigrana je još jedna jednodnevna predstava veličanja aktualnog premijera. Sanader je spominjao kako u globalnoj ekonomiji treba djelovati brzo, s jasnim ciljevima te usredotočenošću na njihovo ostvarenje.

Sporost kojom se radi na osmišljavanju 'gospodarstva znanja' upravo je u suprotnosti s onime za što se, riječima, premijer zalaže. Danas se ne može pola godine izgubiti na kreiranje scenografije za konferenciju, pa onda čekati još pola godine da se napiše najavljena strategija razvoja, pa onda još pola godine da se strategija razmotri po ministarstvima (prije, naime, ne može, jer su odgovorni u Bruxellesu)...

Zapravo, može se i sporo, ali tko bude tako neefikasan, završit će na margini globalizacijske utakmice i bruxelleske ljestvice uspješnosti.

Umjesto da potroši milijun kuna 'sponzoriranog' novca za predstavu na Velesajmu, javna i državna poduzeća koja su morala pokriti troškove konferencije, mogla su na stručne seminare poslati između 500 i 1000 zaposlenika. Korist za podizanje znanja i približavanje standardima EU bila bi veća.

[email protected]