(18) Hrvatska je trebala imati vlastitu strategiju prema zapadnom Balkanu

Sanaderova Vlada, kao ni o većini drugih stvari, ni prema tretmanu tržišta zapadnog Balkana nema osmišljenu ekonomsku strategiju. Stvari se pokušavaju promišljati tek kad netko poput Ollija Rehna 'potpali vatru'

Piše: Miodrag Šajatović

Postoji jednostavan test da se provjeri je li neka tvrtka organizirana i profesionalna. Pošalje joj se upit e-mailom i pričeka dva tjedna. Ako u tom roku stigne odgovor, vrlo je vjerojatno da i u ozbiljnijim procedurama negoli je to odnos s postojećim ili potencijalnim kupcima takva tvrtka može biti pouzdana. Ako odgovora nema, sigurno je riječ o neorganiziranoj i diletantskoj tvorevini.

Isti se test može primijeniti i na vladu neke zemlje. Prije dva tjedna poslali smo premijeru Sanaderu e-mail u kojem ga obavještavamo o pokretanju Liderove web akcije 'Pomozimo premijeru pisati strategiju' i pitamo za mogućnosti suradnje. Kako se moglo očekivati, odgovor nije stigao.

Čak ni u stilu: 'Pozdravljamo vašu inicijativu, pošaljite prijedloge, razmotrit ćemo ih, bla-bla-bla...' Kad bi šutnja bila znak smišljenog odbijanja, to bi još bilo i razumljivo. Ali gotovo sigurno službe u Vladi nisu ni organizirane za obradu pristiglih prijedloga i molbi niti ih tko kontrolira odgovaraju li na prispjelu poštu.

Tako se test e-mailom još jedanput potvrđuje kao pouzdan indikator. Kako stvari (ne)funkcioniraju, potvrđuju i reakcije na inicijativu Europske komisije da se formira zona slobodne trgovine na zapadnom Balkanu. Premijer Ivo Sanader, u svom uobičajenom stilu ('po željama slušatelja') i uz politički refleks koji mu se ne može osporiti, negativno se postavio prema inicijativi iz Bruxellesa. Pokazuje se da je imao manje od dva mjeseca predaha od rješavanja slučaja Gotovina do nove 'nagazne mine'.

Alternativa s prijedlogom da se savez stvori u okviru CEFTA-e, a ne zapadnog Balkana dobra je za kupovinu vremena. Možda Sanader u nakani i uspije, ali bit je priče u tome što Vlada, kao ni o većini drugih stvari, nema strateški, unaprijed osmišljen stav, nego se stvari rješavaju od slučaja do slučaja. Vatra se gasi tek kad je netko poput Ollija Rehna potpali.

Primjera radi, u novinama se pojavi nekoliko članaka o opasnosti da stranci kupe hrvatske otoke i Vlada odmah najavi da će tražiti pravo prvokupa. Zahladi u siječnju, pojavi se nestašica plina - Vlada kreće u gradnju plinskog terminala na Jadranu. Organizira se sjednica Vlade u Budimpešti, prigodno se dogovore velike zajedničke investicije...

Teško se oteti dojmu da naš gostujući kolumnist Željko Perić ima pravo kad je u prošlom broju Lidera tvrdio da je u Hrvatskoj strategija 'puki zbroj pojedinačnih aktivnosti'.

Vratimo li se inicijativi EK o zoni slobodne trgovine na Balkanu, treba reći da bi hrvatske pregovaračke pozicije bile čvršće da je u Pretpristupnom ekonomskom programu 2006.-2008. napisan odnos prema toj regiji. Ali u dokumentu koji bi trebao imati strateško značenje o tome se ne govori.

I za unutrašnju upotrebu bilo bi lakše da je odavno napravljena analiza odnosa sa zemljama bivše Jugoslavije i da je poznata strategija kojom će navodna hrvatska ekonomska superiornost (kako to misli predsjednik Mesić) biti iskorištena. Takvog strateškog dokumenta, naravno, nema. A kad ne postoje argumenti na temelju kojih bi se raspravljalo, sve se svodi na impresionizam i procjenu političkih probitaka.

Tomu se ne treba čuditi. Većina se odluka, uvijek potaknutih razvojem događaja, a nikad promišljanjem unaprijed detektiranih kritičnih i strateški važnih stvari, donosi bez dovoljno podataka i bez višeslojnog sagledavanja snaga i slabosti, prilika i opasnosti.

Primjera radi, u rujnu prošle godine, u vrijeme najžešćeg divljanja cijena nafte, ministar gospodarstva Vukelić najavio je da će 'u roku od dva tjedna' biti napravljena analiza kako visoke cijene nafte utječu na pojedine dijelove hrvatske ekonomije. Prošlo je gotovo pet mjeseci - rezultatima ni traga.

Gotovo da nema područja gdje amaterizam državne administracije ne dolazi do izražaja. Od odgovaranja na e-mail do strateških opredjeljenja ekonomske politike. Tvrtke koje se tako ponašaju ili završe u stečaju ili ih vlasnički preuzmu jači, obično strani vlasnici. I za države vrijedi isto pravilo. 

[email protected]