21. stoljeće morat će se odlučiti: žitarice ili gorivo

Svijet će uskoro biti suočen s epskom bitkom između 800 milijuna motoriziranih ljudi koji žele zaštititi svoju mobilnost i dvije milijarde najsiromašnijih koji samo žele preživjeti. Sve raširenije uvjerenje da kukuruz može biti lijek za energetske probleme može dovesti do potencijalno opasne globalne borbe za hranu

    Dok s jedne strane etanol, najnoviji trend u alternativnoj energiji čija se proizvodnja temelji na poljoprivrednim kulturama, nudi za savjest prihvatljivo punjenje spremnika za benzin, stvarnost govori da pretjerana uporaba poljoprivrednih resursa može imati dalekosežne posljedice. Naime, veći dio svijeta mogao bi ostati gladan. Suočeni smo s epskom bitkom između 800 milijuna motoriziranih ljudi koji žele zaštititi svoju mobilnost i dvije milijarde najsiromašnijih koji samo žele preživjeti. Tako se danas supermarketi i benzinske postaje natječu za iste resurse.

Ove će godine automobili, a ne ljudi, imati najveći udjel u povećanju potrošnje žitarica. Problem je jednostavan: potrebna je golema količina žitarica za proizvodnju male količine goriva. Primjerice, žitarice koje su potrebne da se etanolom napuni spremnik od 100 litara dostajale bi za prehranu jedne osobe tijekom cijele godine. Kad bi se današnja ukupna američka žitna zaliha pretvorila u gorivo, zadovoljila bi jedva šestinu ukupnih američkih potreba.  Američko Ministarstvo poljoprivrede izvijestilo je da će se svjetska potrošnja žitarica povećati za oko 20 milijuna tona ove godine, što je otprilike jedan posto.

Od toga će se 14 milijuna iskoristiti za pokretanje američkih automobila, što će ostaviti samo šest milijuna tona da se pokriju rastuće svjetske potrebe za hranom. U takvoj situaciji realno je bilo očekivati rast cijena poljoprivrednih proizvoda. Cijene šećera udvostručile su se u proteklih 18 mjeseci (djelomice zbog brazilske uporabe šećerne trske kao goriva), a svjetske cijene kukuruza i pšenice digle su se, zasad, za četvrtinu. Za najsiromašnije ljude na svijetu, koji troše polovinu ili veći dio svog prihoda na hranu, takva situacija postaje opasna za život.

Nekoć isključivo poticana vladinim subvencijama, proizvodnja biogoriva danas jaše na valu poskupljenja nafte. Cijena poljoprivrednih proizvoda na tržištu uspostavlja se prema cijeni nafte. Kako raste cijena nafte, rast će i cijena hrane. Koliko situacija može biti opasna, govore i podaci koji stižu iz SAD-a. U nekim državama tzv. kukuruznog pojasa destilerije etanola preuzimaju zalihu kukuruza. U Iowi posluje 25 takvih destilerija, četiri se grade, a još 26 ih je u planu.

Prema procjenama stručnjaka u toj državi, sagrade li se i planirane tvornice etanola, cjelokupni urod kukuruza u Iowi iskoristit će se u njihovoj proizvodnji. U Južnoj Dakoti destilerije su već uzele pola usjeva te države. Ključ u smanjivanju potražnje za žitaricama jest komercijalizacija proizvodnje etanola iz celuloznih materijala, odnosno trave ili drveća, no ta će mogućnost biti iskoristiva tek za najmanje pet godina. Malezija, vodeći izvoznik palmina ulja, postaje lider na području proizvodnje biogoriva u Aziji.

No, nakon što su izdali 32 dozvole za proizvodnju biogoriva u posljednjih 15 mjeseci, suspendirali su daljnje licencije dok ne procjene vlasitite zalihe palmina ulja. Brzi rast potražnje za palminim uljem, u svrhu prehrane i goriva, kombiniran s rastućim domaćim potrebama, izazvao je zabrinutost vlasti da ga neće biti dovoljno. Postoje i uistinu 'čiste' alternative uporabi goriva temeljenog na hrani. Primjerice, prebacivanjem na hibride struje i benzina ili na iskorištavanje energije vjetra.

Ulaganjem ne u stotine vjetrenjača kao danas, nego u tisuće, mogli bismo se voziti iskorištavajući energiju vjetra, i to vrlo jeftino, jer u usporedbi s galonom benzina ekvivalent 'galona' vjetra stajao bi manje od jednog dolara (3,7 litara). Očito je da ima rješenja. Svijet hitno treba strategiju postupanja pred očekivanom bitkom hrane i goriva. Kao vodeći svjetski proizvođač i izvoznik žita i najveći proizvođač etanola SAD vodi glavnu riječ.  

Pripremio: Vanja Figenwald