(22) Lakše je graditi ceste nego reformirati javnu upravu

I Račan i Sanader radije su se postavljali na čelo Stožera za gradnju autocesta nego što bi osobno predvodili čišćenje birokratskog aparata. Računi dospijevaju na naplatu. Iz Bruxellesa stižu zvučne "pljuske"

Piše   Miodrag Šajatović

Prema podacima sindikata, posljednjega dana trodnevnog štrajka u državnim službama štrajkalo je najmanje 40 posto zaposlenih u pravosuđu, policiji i državnoj upravi (od 20 do 70 posto). Istodobno tražili su povećanje koeficijenata ili stalni mjesečni dodatak na plaću od 300 kuna bruto 'kako bi sustigli plaće u javnim službama'. Središnji državni ured za upravu, međutim, slavodobitno tvrdi da se štrajku odazvalo 'manje od dva posto zaposlenih'.

Istina o odazivu na štrajk je, prema svemu sudeći, negdje na sredini, ali očito je da protesti sindikata državnih službi nisu bili uvjerljivi. Vlada, međutim, nema razloga za slavlje. Ako je i pobijedila sindikate, to je pirova pobjeda. 

Upravo u vrijeme završetka štrajka, iz Bruxellesa je stigla 'vruća pljuska'. Europska komisija odgodila je početak pregleda usklađenosti zakona u Poglavlju o pravosuđu i ljudskim pravima za šest mjeseci, pa će se ovo poglavlje otvoriti tek u rujnu. Odgoda bi hrvatskoj strani trebala pružiti 'priliku da popravi stanje u pravosuđu' .

To je samo jedan od dokaza da su zahtjevi državnih službenika za većim plaćama samo folklorni dio izuzetno teškog problema - izostanka reforme javne uprave.

Broj državnih činovnika je zamrznut, uz godišnju inflaciju od približno 3 posto plaće zaista realno zaostaju, a privatni sektor većim primanjima preotima one ambiciozne kojima zbog hladovine kakva vlada u državnim službama prestaje biti najvažnije gdje su zaposleni.

Da su Račanova ili Sanaderova vlada učinile što su trebale, danas nagrađivanje dobrih državnih službenika ne bi bilo problem. Da su pometene augijeve štale državne birokracije, isti posao moglo bi raditi 20-ak posto manje službenika, pa bi uz istu masu plaća oni bili bolje plaćeni. A time i motivirani.

Nažalost, premijeri, i Račan i Sanader, radije se bave gradnjom cesta nego da zasuču rukave i stanu na čelo Stožera za reformu javne uprave. Na kraju gradnje ceste lijepo se prereže vrpca i dobiju se politički bodovi.

Reforma državne uprave znači mnogo teškoga rada, rezultati su zajamčeni na dugi rok, a to političari ne vole. A i ne vole otpuštati prekobrojne i nesposobne. Takve poteze uvijek prate političke komplikacije.

Pometanje problema javne uprave 'pod tepih' dovelo je do katastrofalnog stanja u većini segmenata. U svim tijelima državne uprave ima zaposlenih koji žele kvalitetno raditi, ali pobijedila je negativna.

Sve je više onih koji ne posjeduju znanja koja bi im omogućila da rade bilo gdje drugdje. Ili je riječ o mjestima na kojima se mala državna plaća može povećati pomoću 'plavih kuverta' ili radom u fušu, pa tako, primjerice dio policajaca pruža usluge 'zaštite' kafićima.

Sve se još nekako prikriva dok ne pukne afera. I pokaže se da veterinarski inspektori propuštaju odraditi svoj posao pa cvjeta sivo tržište mesa. Gdje god se takne - otkriva se jad i zapuštenost.
Sanader, čak i kad zaigra na kartu poboljšanja rada administracije, ne usudi se to pokušati provesti na polju državne uprave, nego se igra nevažnim dijelom osnivanja tvrtki (HITRO.HR) u izvedbi ipak koliko-toliko tržišno orijentirane Fine.

Ispada da glavni uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju neće biti pitanje je li ostvaren dovoljno nizak budžetski deficit ili neka druga makroekonomska veličina. Odlučit će stanje takozvanih strukturnih reformi. A to nije ništa drugo doli procjene je li, npr. hrvatsko sudstvo korumpirano u prihvatljivoj mjeri, ili su razmjeri takvi da to ne zadovoljava ni najniže civilizacijske kriterije.

Zato ne čudi da je MMF zadovoljan Hrvatskom, a Svjetska banka (iako iz nje stižu kontradiktorne ocjene, ovisno o odjelu koji ih piše) kritizira neprovođenje strukturnih reformi.

Nacionalno vijeće za konkurentnost ovog je tjedna predstavilo svoju inicijativu  'Strategija regulatorne giljotine' kojom želi drastično smanjiti broj zakona i uredbi, ugledajući se na neke druge zemlje.
Ideja je za pohvalu, ali u ovom trenutku hrvatska državna administracija jednostavno ne raspolaže kapacitetom kadrim da takvu reformu i provede.

Na kraju će Sanader ili neki drugi premijer ipak morati, makar i nevoljko, stati na čelo Stožera za reformu državne birokracije.

[email protected]