(23) 'Hrabri' pregovarač Drobnjak drži lekcije novinarima
Tjednima se prisiljavam ne pisati o iritantnim istupima Vladimira Drobnjaka, glavnoga hrvatskog pregovarača s EU. Razloga je tome ponajprije činjenica da je riječ o nekadašnjem kolegi novinaru. Kao što postoji određeni stupanj solidarnosti među liječnicima ili pravnicima, trebao bi postojati i među novinarima. Pa i kad su bivši
Piše: Miodrag Šajatović
A onda se u Jutarnjem pojavi intervju s Drobnjakom koji na nekoliko mjesta dijeli lekcije nekadašnjim kolegama:
'Za uspjeh pregovora neobično je važno da je hrvatska javnost točno i precizno informirana te da joj se na kvalitetan način objašnjava proces pristupanja... Pretjerana medijska interpretacija screeninga za poglavlje Pravosuđe i temeljna ljudska prava sasvim je zasjenila činjenicu da je Hrvatska do ovog trenutka za deset pregovaračkih poglavlja uspješno odradila obje faze screeninga.”
Drobnjaku to nije dosta pa urednicima spočitava što njegove pregovarače ne stavljaju na naslovne stranice novina '...ali zato na naslovne stranice ponekad dolaze naslovi koji nemaju uporišta u stvarnim činjenicama vezanim uz pregovore'.
Nakon ovoga, glavni je pregovarač u mojim očima izgubio kolegijalno-(ex)novinarski imunitet.
Osim što nudi dosadne diplomatske odgovore, ne odaje ni dojam da je pregovarač koji će sutra, kad pregovori doista počnu, htjeti i znati braniti hrvatske interese.
Drobnjak je pisao zanimljive reportaže, a u vrijeme kad je uređivao Nedjeljni vjesnik to je izdanje bilo kvalitetno. Bio je i dobar dopisnik iz Washingtona. Kad se, međutim, danas analiziraju njegovi nastupi u javnosti, moglo bi se reći da nekadašnji urednik Drobnjak nikad ne bi objavio tako prazne intervjue kakve danas daje glavni pregovarač Drobnjak.
Osim što nudi dosadne diplomatske odgovore, ne odaje ni dojam da je pregovarač koji će sutra, kad pregovori doista počnu, htjeti i znati braniti hrvatske interese.
Sasvim se slažem s Drobnjakom da je važno točno i precizno informirati javnost. Ali ne o procesu pristupanja, nego o suštini obveza koje će građanima i biznismenima u Hrvatskoj biti nametnuti. Proces pregovaranja tehničko je pitanje oko kojega se stvara fama. Drugo, postavlja se pitanje tko je odgovoran informirati javnost. Naravno, mediji tu imaju svoj dio odgovornosti. Ali Ministarstvo vanjskih poslova i pregovarački tim moraju javnosti prodati ‘proizvod’. A oni to ne rade. Barem ne kvalitetno. U Bruxellesu je dosad dotaknuto mnogo škakljivih pitanja. Ali pregovarači o njima uglavnom šute. Da ne bi uznemirili javnost (a možda je važnije da ne naljute gazdu Sanadera).
Treba biti pošten pa priznati da glavnom pregovaraču nije lako. Primio se zahtjevna posla, a zapravo ne zna koje pozicije pregovarači iz njegova tima trebaju sutra braniti u Bruxellesu.
U prošlom Lideru usporedili smo prava na godišnje odmore u EU i u Hrvatskoj. Pokazalo se da će se minimalni godišnji odmori morati povećati u Hrvatskoj. Na taj naš tekst ‘nalijepili’ su se gotovo svi ostali mediji. Pitanje glasi: Zašto nam ta priča nije stigla iz MVP-a, odnosno pregovaračkih timova? A uvjeren sam da i sâm Drobnjak zna na desetke tema koje bi bilo korisno saznati, ali ih iz opreza ne dijeli s javnošću.
Umjesto toga, zamara javnost frazama u stilu: “Uspjeh cjelokupnog procesa ovisit će ne samo o naporima državne uprave i pregovaračkog tima nego i o sudjelovanju svih segmenata društva u tom povijesnom putu Hrvatske tamo gdje joj je i mjesto”.
Treba biti pošten pa priznati da glavnom pregovaraču nije lako. Primio se zahtjevna posla, a zapravo ne zna koje pozicije pregovarači iz njegova tima trebaju sutra braniti u Bruxellesu. Hrvatska nema strategiju vlastita razvoja, pa je logično da nema ni konzistentne strategije prema EU. Ako je cilj da se u EU uđe što brže i bez obzira na cijenu, onda je posao pregovarača lak: valja tek prihvati sve što druga strana traži. Ako su, međutim, ambicije barem malo veće, onda taj posao zahtijeva osposobljene pregovarače s jasnim mandatima. A Martina Dalić tek sklapa nešto što bi trebao biti nacionalni razvojni program...
Čini se da glavni pregovarač ima važnijih adresa kojima bi trebao uputiti kritiku, ali je manje rizično držati lekcije novinarima o naslovima koji bi se trebali naći na naslovnicama.