(9) Stres na poslu ili depresija bez posla

Samoumirovljenje Nikole Kalinića (54), člana Uprave Zabe, bit će rješenje koje će uskoro priželjkivati mnogi menadžeri, ali rijetki će imati 'dobitnu kombinaciju'

Piše: Miodrag Šajatović

Da je o nekome drugom, a ne o Nikoli Kaliniću, članu Uprave Zagrebačke banke, objavljeno da se dobrovoljno povlači godinu dana prije isteka mandata, bio bih vrlo sumnjičav. Razmišljao bih o mogućim pravim razlozima zašto dugogodišnji drugi čovjek najjače banke u Hrvatskoj u 54. godini tvrdi da ide 'brati masline na Zlarin i jedriti oko Jabuke'.

Kad je, međutim, o Kaliniću riječ, za hrvatsku menadžersku praksu nezabilježen potez sasvim je razumljiv. Radi se o menadžeru koji očito ima rijetku sposobnost da nađe ravnotežu između privatnog života i karijere.

Potraga za ravnotežom u sve bržem i nemilosrdnijem globalizacijskom biznisu postaje jedna od glavnih tema koje zaokupljaju direktore diljem svijeta. Rijetki su oni koji imaju rješenje. Čak i glasoviti Jack Welch u svojoj novoj knjizi Kako pobjeđivati priznaje da nije kompetentan za to područje.

Kalinić upozorava da njegova odlučnost da ode 'u mirovinu' s 54 godine ne može biti recept za širi krug ljudi. On je u Zagrebačku banku došao 1991. i sljedeće desetljeće i pol primao je pristojnu plaću, a tomu treba dodati i realizirane opcije na dionice Zabe.

Na kavi u svom uredu u Paromlinskoj 2 priznat će da ne odbacuje mogućnost da se za godinu-dvije aktivira na nekom drugom poslu, ali da o tome sada ne razmišlja. Očito mu je, bez obzira na mnogo 'utakmica u nogama', s jedne strane dosta iz godine u godinu sve većih zahtjeva dioničara i sve manjeg manevarskog prostora monetarne politike s druge strane.

Nakon odlaska potkraj godine sadašnjem će članu Uprave Zabe mobitel mnogo rjeđe zvoniti, neće biti poziva na svečanosti i domjenke... S takvim iskustvom Kalinić bi sljedeće godine mogao držati predavanja o traženju ravnoteže između karijere i privatnog života.

Činjenica je da bi se u sljedećih nekoliko godina mogao povećati broj menadžera zainteresiranih za njegovo iskustvo. Upućuje na to i najnovija kolumna Williama Montgomeryja, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj, objavljena u subotnjem Jutarnjem listu.

On tvrdi da bi životni standard u Europi i SAD-u mogao drastično pasti i da svijet više neće biti ugodno mjesto za život. Spominje sukobe među zemljama zbog resursa i rušenje demokratskih vlasti.
Među izazovima na koje zapadne vlade vjerojatno neće uspjeti odgovoriti navodi skoru nestašicu resursa, globalno zatopljavanje, gubljenje konkurentnosti zapadnog dijela svijeta, rast stanovništva i uspon Azije.

Na prvi pogled sve se to čini dalekim od prosječnog hrvatskog menadžera koji se bori s lokalnim konkurentima, pokušava naplatiti isporučenu robu ili gleda kako da dobije neki posao s državom. Ali u globaliziranom svijetu nitko nije otok.

Žestina svjetske konkurencije, pritisci na snižavanje cijena, sve kraće vrijeme u kojem treba izbaciti novi proizvod, izmišljanje novih instrumenata promocije - sve to nemilosrdno pritišće i hrvatske menadžere. Vrtuljak se sve brže vrti, stresovi su sve neizdržljiviji, obiteljski život postaje mislena sintagma.

Kad se tomu doda i opravdani strah od toga kako će za deset godina izgledati sustavi mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, zabrinutost sadašnjih i budućih menadžera mora se povećati. Ne samo što u tijeku radnog vijeka treba osigurati redovitu količinu štednje za starije dane nego uobičajene iznose treba povećati i za sve veće udjele participacije u troškovima zdravstva za sebe i obitelj.

Po svemu sudeći mirovinski će sustavi u desetak godina bankrotirati pa odgovoran menadžer današnjice mora osigurati i sredstva ne samo za slučajeve kad bude bolestan nego i za normalan život kad jednom prestane raditi.

Zbroje li se globalne i lokalne prijetnje, lako je zaključiti da će primjeri kakav je primjer člana Uprave Zagrebačke banke biti rijetki. S jedne strane, mnogi uspješni poslovni ljudi ne znaju prepoznati vrijeme da 'povuku ručnu' ili jednostavno ne znaju živjeti bez poduzetničkog adrenalina.

S druge strane, oni manje osigurani iz sredine 'hranidbenog lanca' teško će skupiti rezervu za hrabru odluku o samoumirovljenju ili dobrovoljnom spuštanju na manje zahtjevne funkcije u srednjim 50-im.
Većina će biti osuđena na biranje između doživotnog stresa na poslu i egzistencijalne depresije bez posla. 

[email protected]