AGFLACIJA: Cijene nafte, čelika i dolara padaju, hrana poskupljuje

Proizvođači hrane zaključili su da poskupljenje vlastitih 'inputa' nisu dovoljno prebacili na potrošače. Zaključak se nameće sâm: rast cijena. Optimistično gledano od dva do tri posto, a pesimisti pak prijete dvocifrenom brojkom - od 10 posto

Piše: Mladen Car

Mi, krajnji potrošači, u šetnji super-, hiper-, megamarketima često vrtimo glavom gledajući u cijene živežnih namirnica. Uza svu muku i jad koje nam najavljuju ekonomisti za ovu godinu, još nam je samo trebala i skuplja hrana. Kao da nezaposlenost i pad standarda nisu dovoljni. Cjenovni tsunami koji se prošle godine počeo valjati tržištem hrane još nije stao. A izgleda da i neće.

Kad su nam objašnjavali poskupljenje kruha, mlijeka i mesa u 2007., upiralo se prstom u rast cijena sirovina (kukuruz, pšenica). Isto je bilo i ljetos, kad su skakale cijene nafte. Budući da je ta temeljna roba u međuvremenu znatno pojeftinila, čini se da više nije logično da nas i dalje plaše novim poskupljenjima hrane.

Međutim, posljednje osobe u našim obiteljskim stablima koje su na 'posao' išle s motikom naše su (pra)bake i (pra)djedovi. Oni su dobro poznavali poljoprivredne zakonitosti i matematiku. Da se njima ispriča trenutačna tržišna situacija, sigurno bi rekli: 'Logično.'

Procesiranje hrane od samog začetka, sjetve, do gotovog proizvoda na stolu traje dugo, pa se simptomi poremećaja pojavljuju tek nakon nekoliko mjeseci ili čak i godinu dana. Sve se još usložnjava ako je proizvod kompliciraniji, kao na primjer - meso. Kad su ljetos cijene pšenice, soje i kukuruza počele divljati, mesna industrija nije imala izbora nego kupovati po tim napuhanim cijenama. I tu nije bio kraj. Da bi se zaštitili od još većih šokova i naglih skokova cijena, sirovine su se radi zaštite od rizika kupovale i na robnim burzama u obliku terminskih ugovora. (Cijena se dogovara danas, a robu se isporučuje za tri, šest ili 12 mjeseci.)

Prednost dogovora sada se pokazala kao velik problem. Stoka je već ljetos jela skupu sirovinu, a danas jede još skuplju. Budući da se ugovorne obveze moraju ispuniti, kukuruz i pšenica moraju se platiti prema dogovorenim astronomskim cijenama. Taj domino-efekt vrijedi i za perad, odnosno ovisne proizvode mlijeko, jaja i sir. Sumiranjem prošle godine mnogi su proizvođači hrane zaključili da poskupljenje vlastitih 'inputa' (sjeme, gnojivo, energija) nisu dovoljno prebacili na potrošače. Zaključak se nameće sâm: rast cijena. Optimistično gledano od dva do tri posto, a pesimisti pak prijete dvocifrenom brojkom - od 10 posto.

Taj loši trend ima ishodište i u poremećaju nastalom u svjetskoj ravnoteži ponude i potražnje za hranom. Godine 2000. počeo je strelovit uspon azijskih ekonomija, Kine i Indije, koje zajedno čine 40 posto svjetske populacije. Kako su se te zemlje bogatile, tako je i stanovništvo počelo mijenjati svoje prehrambene navike napuštajući polako 'dosadne' namirnice: rižu, krumpir, povrće. Predmet obožavanja postali su svinjetina i govedina, do tada samo san mnogih stanovnika. No tu dolazi do izražaja poljoprivredna matematika. Za kilogram mesa pojedina svinja mora pojesti tri, a govedo čak osam kilograma kukuruza ili neke druge žitarice.

Zato potražnja za žitaricama enormno raste. Taj je trend brzo prepoznat prije četiri do pet godina, kad su Sjeverna i Južna Amerika intenzivirale proizvodnju poljoprivrednih kultura i velikim brodskim pošiljkama 'utaživale' nevjerojatnu potražnju iz Azije.

Uz veću potražnju iz Azije i sama je Amerika pridonijela rastu cijena agroproizvoda. Washingtonska administracija desetljećima je tražila kako da se istrgne iz ovisnosti o bliskoistočnoj nafti. Tehnološkim napretkom rješenje je pronađeno u 'poljoprivrednoj nafti' kojom obiluje SAD - kukuruzu. Njega Amerika proizvodi čak 100 posto više od domaćih potreba. Zato je 2002. počela intenzivna prerada u rafinerijama etanola (11 posto ukupno proizvedenog kukuruza). U posljednje dvije godine čak trećina cjelokupnog uroda završava u automobilskim spremnicima goriva. Slična priča vrijedi i za soju jer su i nju kemičari uspjeli prilagoditi sagorijevanju u dizelskim motorima (biodizel).
Posredno su u rječnike uvedene sintagme 'prehrambena sigurnost' (food security) i 'agflacija' (poskupljenje hrane). Vrijeme jeftinih poljoprivrednih sirovina završilo je, što će utjecati na sve zemlje u kojima postoji poljoprivreda. Nije važno sudjeluju li one u sektoru biogoriva ili ne. Pojavi li se u nekoj zemlji jeftiniji kukuruz ili pšenica, kupit će ga netko s globalnog tržišta hrane i jeftinim brodskim prijevozom prebaciti na 'skuplje'.

Da bi tu zanimljivu globalnu kartašku igru učinili još napetijom, uključili su se i špekulativni ulagači. Oni su oduvijek bili na robnim burzama, no njihov utjecaj nije bio presudan na formiranje cijena jer su bili u manjini. Na početku pucanja nekretninskog balona u SAD-u u kolovozu 2007. mnogi su predvidjeli cjelokupni poremećaj na financijskom tržištu i naglo počeli povlačiti novac. Tražilo se mjesto koje nije povezano s tim klasama ulaganja. Odgovor je bio jednostavan: najsigurnija je hrana. Ulazak kapitala na burzu u Chicagu bio je fantastičan. U pojedenim agrosirovinama svježi je novac pristizao svaki mjesec u iznosima većima od 10 posto. A tu se onda govori o milijardama dolara.

Veliki uvoznici hrane (npr. Japan) progutali su 'knedlu' kad su vidjeli cijene po kojima će morati plaćati kukuruz i pšenicu. Poremećaj se kapilarno proširio do najskrivenijih kutaka tržišta. Veliki svjetski trgovci pićima počeli su se buniti jer je 'nepoznat netko' počeo kupovati velike količine francuskih vina plaćajući iznadprosječne cijene. Butelje za koje se uobičajeno davalo pet dolara tajni je kupac plaćao šest do sedam. Brzo je otkriveno da su pojedini 'hedge' fondovi kupovali vina i tako pokušavali sačuvati vrijednost novca na svjetskom financijskom tržištu koje se urušavalo. Procjena je bila da vino neće izgubiti na cijeni, nego da će poskupjeti zbog umjetno izazvane potražnje.

I toj je igri došao kraj, završetkom ljeta. Mnogi su ulagači dobili poziv smrti - 'margin call' - od svojih banaka, i počela je rasprodaja velikih portfelja sirovina (nafta, plin, bakar, željezo, srebro, kukuruz, pšenica). Cijene agrosirovina do kraja su godine doživjele nezapamćene korekcije, veće od 50 posto. Tako se logika djelomično vraća na tržište i ocjene agronomskih stručnjaka ponovno postaju relevantne i slušane. Mediji iznova citiraju vremenske prognostičare i ministre poljoprivrede umjesto robnih brokera velikih banaka. Na žalost, cijene umjetnih gnojiva nisu pratile pad, pa će čak poskupjeti zbog povećanja cijene plina, a to će se dogoditi i s najmom poljoprivrednih površina. Agrar je postao vrlo atraktivan mnogim ljudima jer im omogućuje da budu samostalni poduzetnici, no zainteresiranih je previše. Ti činitelji dodatno vrše pritisak na porast cijena hrane u ovoj godini.

Domaći seljaci imali su izvrsnu godinu, ali ponovno su nastradali zbog stihijske proizvodnje i neinformiranosti. Cijena kukuruza i pšenice naglo se stropoštala, pa su mnogi silosi i skladišta ostali puni. Pitanje je što će se događati kad ponovno dođe vrijeme žetve. Smrdi na traktore koji blokiraju ceste.