Alternativni plinovodi jedino su dugoročno rješenje

 Premda je stajalište EU još prije par dana bilo da se neće miješati u ‘bilateralni sukob u vezi s dostavom i cijenom plina’ između Rusije i Ukrajine, nakon prekida ili znatnog smanjenja dotoka plina, ipak se traži hitni sastanak s Putinom  

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

 Još u ponedjeljak hrvatsku su javnost odgovorni iz Ine uvjeravali da Hrvatska neće imati većih problema zbog ‘plinskog’ sukoba između Rusije i Ukrajine, da imamo dovoljno zaliha, a isporuka je smanjena tek za sedam posto. U ponedjeljak poslijepodne isporuka je, međutim, smanjena 18 posto, a u utorak je stigla vijest da je isporuka ruskog plina, koji sudjeluje s 40 posto u hrvatskoj ukupnoj potrošnji i dolazi nam u potpunosti preko Ukrajine, posve obustavljena, pa onda tijekom dana opet uspostavljena, ali tek 15 do 30 posto dogovorene količine. Osim Hrvatskoj, opskrba plina obustavljena ili smanjena u cijeloj Srednjoj i Južnoj Europi.  S obzirom na zalihe, svoju proizvodnju i redukcije, za sada za velike potrošače, Hrvatska može s ovakvom isporukom izdržati dvadesetak dana. Situacija je mnogo alarmantnija u BiH i Makedoniji, a bez plina je ostala i Srbija. Koliko će takva situacija trajati nitko još ne zna, premda je ovih dana vrlo intenzivna veza na relaciji EU - Putin- Gazprom.
Iako se natezanje Rusije i Ukrajine u vezi s dostavom plina i njegovom cijenom svakog siječnja posljednjih godina ponavlja redovitošću međunarodnoga sportskog natjecanja, ove je godine poprimilo dramatične razmjere. Dakle, počevši od prvi siječnja, Rusija je ponovno zatvorila ventile plina Ukrajini, objasnivši to nepostizanjem dogovora u vezi s isplatom duga do 31. prosinca prošle godine. Nezgoda je ‘samo’ u tome što je Ukrajina ključna tranzitna zemlja za plin prema Europi. Točnije, nekih 80 posto ruskog plina teče ukrajinskim venama prema europskom srcu. 

Licitiranje s cijenom

Tehnički gledano, ruski plinski div Gazprom tvrdi da Ukrajina duguje 600 milijuna dolara za plin, dok ovi, pak, stvar ne vide tako. Daljnja analiza prelijeva se iz čisto ekonomskog u političko i pokazuje da Rusiji više ne pada na pamet Ukrajini prodavati superjeftini plin nakon što su ona odlučila da joj Rusija više nije simpatična i da je našla nove prijatelje na Zapadu. Ipak, plin bi i dalje diskontno kupovala, po cijeni od 235 dolara na tisuću kubičnih metara plina, za koje, inače, Europska unija plaća 500 dolara. Mnoga izvješća sugeriraju prljavu političku igru ‘carstva zla’ koje opet želi podjarmiti Istočnu Europu, no stvar je složenija. Na početku ovogodišnjeg sukoba Rusija je bila voljna Ukrajini prodati plin po cijeni od 250 dolara, ali i to je Ukrajini, koja osim toplih želja očito nije dobila ništa konkretno od svojih novih zapadnih prijatelja, bilo preskupo. Nakon upornog inzistiranja Ukrajine na takvoj cijeni, plinski monopolisti, u skladu s fundamentima kapitalističke ekonomije, odlučili su da je nova cijena 418 dolara, dakle, znatno viša od početne a opet niža od europske. Kako međusobno naguravanje traje, tako i tražene cijene skakuću pa je trenutačni ruski zahtjev 450 dolara s tendencijom rasta. S druge strane, Ukrajina je odgovorila dizanjem tranzitne naknade za 15 posto, iako, tvrdi ruska strana, postojeći ugovor Ukrajinu obvezuje do 2010.

U nemogućnosti da adekvatno odgovori na zatvaranje ventila, Ukrajina koristi jedini preostali korak, krađu tuđeg plina koji kola plinovodom na njezinu teritoriju, tvrdeći da je riječ o padu tlaka u plinovodu, iako je vjerojatnije riječ o pokušaju internacionalizacije spora i uvlačenju Europske unije na svoju stranu, što joj načelno i uspijeva jer EU, premda je izjavio da se ne želi miješati u bilateralni sukob, ispotiha ipak krivi Rusiju za 'drsko' zahtijevanje više novca za smiješno jeftin plin. Stari je argument da Rusija koristi svoje bogatstvo resursa za ostvarivanje političkih ciljeva, dosad neviđen (!?) scenarij u povijesti. Doduše, Unijina gluhonijemost u slučaju kad jedna njena članica koristi svoje članstvo za pritisak na drugu zemlju nečlanicu dovoljno govori o vjerodostojnosti takvih tvrdnji. Sve je pitanje gledišta, očito. 

Riječi i gledišta, međutim, slabo pomažu kad se radijatori ohlade a vani je minus deset. Europska unija oko petine svojih 'plinskih' potreba namiruje spornim plinovodom. Drugih plinovoda, naravno, ima, ali trenutačno nemaju kapacitet ravan ukrajinskome. Prema mišljenju stručnjaka, Ukrajina je uskladištila dovoljnu količinu plina da izdrži rusku kanticu, no vrijeme je neugodno na ruskoj strani. Svaka se zaliha mora jednom iscrpsti, a Gazprom je najveći proizvođač plina na svijetu i usto ubrzano radi na širenju zaobilaznih pravaca, čime bi Ukrajina mogla u bližoj budućnosti ostati posve usamljena u svojoj hladnoći. Sjeverni i Južni tok, prvi prema Njemačkoj drugi kroz Bugarsku, u širokom luku zaobilaze Ukrajinu. Osim toga, ta dva plinovoda dovode u pitanje upotrebljivost Nabucco plinovoda, projekta EU i Amerike, kojim bi se, pak, zaobišla Rusija.  Europa tako dugoročno može riješiti problem samo tako - gradnjom dovoljno alternativnih pravaca dotoka plina kojim će zaobići Ukrajinu, iako joj nitko ne može jamčiti da neka druga država neće poželjeti primijeniti ukrajinske metode kada dobije plinovod. S druge strane, trenutačno može samo platiti ukrajinski dug i još participirati u razlici cijene, što je naravno nevjerojatno.

Dogovori za jednu zimu

Povijest čupanja između Ukrajine i Rusije datira od početka 90-ih, a svoj je vrhunac zabilježila prije dvije godine kad se dogodila slična situacija ovoj sadašnjoj. Do prekida dostave došlo je 1992., 1993. i 1994. Početni pokušaji rješavanja problema, kad je Ukrajina još priznavala činjenicu da duguje novac za plin, vrtjeli su se oko dogovora prema kojemu bi Rusija sudjelovala u privatizaciji dijelova ukrajinskoga energetskog sektora, ali je Ukrajinski parlament unilateralno odlučio da privatizacija plinskog i naftnog poslovanja ne dolazi u obzir. Do novog rasplamsavanja dolazi 2005., kad je Rusija nepristojno odlučila uskladiti dotadašnje cijene plina s tržišnima. Tada se tražilo između 160 i 230 dolara za tisuću kubičnih metara plina, što se Ukrajini nije svidjelo s obzirom na to da je svoju kompletnu industriju u međuvremenu naviknula na jeftin plin i krajnju energetsku neefikasnost. Svi pokušaji s ruske strane da se nesuglasice uklone raznim trampama, bilo u energetskom sektoru ili putem najma crnomorske luke Sevastopolj, propali su. Saga se nastavila sljedećih triju godina uz više-manje isti scenarij. Rusija zaprijeti, Ukrajina kao ne bi, pa Rusija zatvori pipu, Ukrajina onda ipak možda i bi, uz neke ograde, i na kraju se postigne privremeni dogovor koji traje jednu zimu. Valja vjerovati da će se i ove godine dogoditi slično i da će sporazum biti postignut, no to ni ovaj put neće riješiti europsku energetsku ovisnost.