Amerikanci i Kinezi zauzimaju pozicije sklapanjem novih poznanstava i jačanjem starih

Kineski predsjednik Hu Jintao u Parizu je sklopio posao za Francuze vrijedan 20-ak milijardi dolara. Američki je predsjednik Obama u Indiji sklopio posao vrijedan 15-ak milijardi dolara. Englezi se spremaju u Kinu... Očito će slijediti korak dalje nakon rata valutama.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Dugo osuđeni na prenošenje uobičajenih floskula i poziva na toleranciju, razumijevanje i ljubav, novinari bi napokon mogli doći na svoje tijekom ovotjednog sastanka na vrhu G20 u Seulu. Teško je se sjetiti kad se s tolikim interesom očekivao susret na vrhu - razlog je sve užarenija atmosfera među glavnim igračima. Proteklih desetak dana obilježilo je mnogo neuobičajeno otvorenih i iskrenih izjava dužnosnika u nekoliko zemalja kao i dugo neviđeno strateško preslagivanje najvećih. Valutni rat, već u tijeku usprkos nijekanju mnogih, prijeti prerastanjem u trgovinski. Prvi šok u tom kratkom razdoblju priredili su Kinezi svojim očitovanjem o nedavno iznesenome američkom prijedlogu na sastanku ministara financija u Južnoj Koreji. I dalje opsjednuti tezom o ‘trgovinskoj neravnoteži’, kao što nazivaju svoju nesposobnost konkuriranja zemljama u razvoju, predložili su uravnotežiti trgovinske deficite/suficite dogovornim ‘plafonom’ od četiri posto BDP-a i šutnju Kineza proglasili pobjedom, što se pokazalo itekoliko preuranjenim. Nekoliko dana nakon završetka samita oglasio se Cui Tiankai, zamjenik kineskog ministra vanjskih poslova, u vrlo oštroj izjavi jasno odbacivši tu ideju, među ostalim spustivši Amerikancima da ga to podsjeća na dane planske ekonomije.

Njegova izjava protumačena je kao službeni stav Kine jer nije riječ samo o zamjeniku ministra vanjskih poslova nego i o šefu pregovaračkog tima u G20. ‘Vjerujemo kako rasprava o tekućim računima promašuje poentu. Ako pogledate globalnu ekonomiju, vidjet ćete mnogo problema koji zahtijevaju veću pozornost poput pitanja kvantitativnog olakšavanja’, izjavio je Tiankai pri tome se očito referiravši na još jednu poplavu tržišta milijardama dolara u režiji Federalne rezerve. Riječ je o čak 600 milijardi novih dolara koje FED namjerava otpustiti kupnjom dugoročnih trezorskih zapisa do sredine sljedeće godine, i sve to usred njegove nesmiljene višemjesečne kampanje protiv kineskog održavanja umjetno niskog tečaja juana. S obzirom na to da prema mnogima likvidnost uopće nije problem američke ekonomije, taj potez očito je razbjesnio mnoge, među njima i neke sasvim neočekivane ljude.

Nijemci više ne šute
U ekskluzivnom intervjuu za Der Spiegel njemački ministar financija Wolfgang Schäuble zaista je iznenađujuće otvoreno i sasvim neočekivano napao Ameriku. U olakšavanju duše naveo je sve ono što se zna, ali službeno se ne govori, konačno dajući nekim istinama težinu veću od šapta i izoliranog mišljenja. Ameriku je prozvao za pojačavanje globalne ekonomske nesigurnosti i licemjerje u vezi s tečajem, ustvrdio je da je njezin gospodarski model u dubokoj krizi te njezinu ekonomsku politiku nazvao dezorijentiranom. ‘Pumpanje’ dodatnih dolara bilo je očito kap koja je prelila čašu, dobro napunjenu posve naivnim, čak bezobraznim, zahtjevom Amerike za ograničavanje trgovinskih suficita/deficita. Naravno, Njemačka se našla prozvanom, baš kao i Kina, kao jedna od zemalja s visokim trgovinskim suficitom. Njemačku krivnju otklonio je dodavši da njegova zemlja sasvim sigurno ne namješta tečaj, nego svoje suficite ostvaruje većom konkurentosti. ‘Amerikanci su predugo živjeli na kredit, prenapuhali svoj financijski sektor i zanemarili industrijsku bazu. Mnogo je uzroka američkim problemima, no njemački izvozni suficit nije jedan od njih’, kratko je i jasno dijagnosticirao Schäuble. U međuvremenu dvojica su glavnih protivnika počela sklapati nova poznanstava i jačati stara očito se pripremajući za sukob koji se čini neizbježan. Kineski predsjednik Hu Jintao najprije je navratio u Pariz i podijelio 20 milijardi dolara vrijedne ugovore za kupnju stotinjak airbusova i nešto urana za kineske elektrane, a onda je i Portugalu zagolicao maštu izjavom da je Kina zainteresirana za kupnju njegova duga. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nije propustio ni tu priliku za klasično europsko licemjerje pa je spremivši u džep kineske dolare, spomenuo ljudska prava u Kini. Valjda iz pristojnosti prema domaćinu, Jintao nije uzvratio brigom za slične probleme francuskih imigranata.

Indija spašava Ameriku
Čuvši priče o kineskoj darežljivosti, i britanski premijer David Cameron odlučio je pokušati izvući nešto love od velikodušnoga kineskog djedice, možda bolje rečeno tatice, pa je najavio vođenje delegacije poslovnih i Vladinih teškaša u Kinu radi jačanja izvoza i trgovine s tom zemljom. Zgodno je napomenuti da je dotični na početku mandata uvrijedio Kinu prepuštanjem odnosa s tom zemljom svom zamjeniku Nicku Cleggu, ali zato će sada dovesti vojsku od 43 poslovnjaka i dužnosnika u Peking, ujedno najveću takvu u povijesti odnosa dviju zemalja. Financial Times procjenjuje da ukupna vrijednost neće biti ni blizu onoj iz Pariza. Spomenuti problem ljudskih prava Cameron će tijekom ‘žicanja’ love spomenuti na ‘umjeren i razuman način’, pazeći da ne povrijedi svog domaćina previše - jer to stoji.

Amerikanci pak mijenjaju ploču u Aziji i pokušavaju se dodvoriti Indijcima, najprije laganim tepanjem o važnosti indijske uloge u Aziji prije nekoliko tjedana pa onda i posjetom predsjednika Baracka Obame tijekom kojeg je sve prštalo od obnovljene ljubavi Amerike i Indije, neko vrijeme zametene aferom Amerike s Kinom. Valja napomenuti da je Obama zapravo ‘nažicao’ nekih 50 tisuća radnih mjesta za Amerikance u sporazumina vrijednima 15-ak milijardi dolara. Zauzvrat Indijci su dobili obećanje o reviziji restrikcija na izvoz američkih tehnologija iako se čini da se i bez toga dobro snalaze, ali i znak dosad neviđenog uvlačenja Amerike nekoj zemlji, jamstvo potpore za stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Tu potporu prije je imao Japan, no valja spomenuti da je riječ o maglovitom obećanju koje bi se moglo ispuniti jednog dana. Osim toga Indija bi za takvo što morala uvjeriti Kinu i Rusiju, što je već drugi par rukava.

Za kraj, gujom u njedrima pokazao se Michael Bloomberg, njujorški gradonačelnik koji je tijekom posjeta Hongu Kongu u skladu s prevladavajućim tonom opće iskrenosti svojim sunarodnjacima poručio da prestanu kriviti Kineze za svoje probleme i da se dobro zagledaju u sebe. Posebno se, javljaju mediji, obrecnuo na konzervativce u Americi nazvavši neke članove Kongresa nepismenima i zatucanima tvrdnjom da neki od njih nemaju ni putovnice.