Anton i Emil: informatičar i biznismen za budućnost

Od trenutka kad su Emil i njegov mladi tim ušli 2001. g. u Plivinu dvoranu ostavili su vrhunski profesionalni dojam. Atlantic je kupio Cedevitu, a da uspjeh nije bio slučajan, potvrdile su kasnije akvizicije Neve i Melema

Piše: Željko Perić,
vlasnik konzultantske tvrtke Caper
[email protected]

  
I onda mi je nakratko nadu vratio intervju s jednim od njih, 15-godišnjim Antonom s Korčule. Dečko, naime, iskreno priznaje da ga nije nimalo privukao užurbani život u Americi i da nema namjeru otići u inozemstvo.

Želi, kao što je rekao, 'guštati u domaćoj spizi, moru i suncu'. No, mi, odrasli, znamo kako brzo dječji 'gušti' ustupaju mjesto nagonu za preživljavanjem, prehranjivanjem obitelji i napretkom. Generacije su desetljećima odlazile s ovih prostora u inozemstvo upravo iz ekonomskih razloga. I nije danas problem kad naši klinci odu na školovanje ili praksu, ako ih se većina vrati i svoje znanje ugradi u bolju budućnost ove zemlje.

Razmišljajući tako, ponovno me obuzela sjeta, jer znam da će osim 'mora, sunca i domaće spize', ovi današnji, novi i turbo pametni klinci, kada odrastu, da bi ostali ovdje, trebati i drugi motivirajući faktor Đ atraktivan posao u zdravoj sredini, koji će njima i njihovim obiteljima osigurati dostojanstven život.

I misli mi nekako automatski krenu uobičajenim, sivim putem Đ nekonkurentno gospodarstvo, manjak ideja, korupcija, moralna kaljuža... I upravo zbog budućnosti tih klinaca odlučio sam krenuti u suprotnome smjeru i potražiti neki pozitivni primjer koji bi pokazao da ima nade, da se oslanjanjem na znanje i dobrom procjenom i vjerom u vlastite snage može uspjeti i u ovim našim otežanim uvjetima.

Film mi se tako vratio na 2001. godinu,kada sam u Plivi vodio projekt izdvajanja i prodaje tadašnjega prehrambenog poslovanja. Naime, odluka o fokusiranju na farmaceutiku značila je manje pozornosti i ulaganja u 'nematično' poslovanje, pa je bilo logično prodati te dijelove onima koji bi im osigurali potrebne resurse.
Jedan od najjačih aduta i brandova bila je Cedevita. Iz perspektive Plive izgledala je poput branda u poodmakloj zreloj fazi, proizvoda koji je dao svoje i više ne može više ostvariti atraktivnu stopu rasta.

U vrijeme dok su dvije ozbiljne i velike domaće kompanije nekako nevoljko razmišljale o eventualnoj akviziciji, nalazeći mnogo više rizika nego potencijala, kolege su mi rekle da se pojavio treći zainteresirani partner Đ meni tada nepoznata distributerska firma Atlantic. Iako prilično skeptičan, pozvao sam ih na razgovor kako bi obrazložili svoje motive i planove. Jer ne možete tek tako pustiti u due diligence nepoznatoga malog distributera. No, od trenutka kad su ušli u dvoranu, od naoko banalnih detalja poput rasporeda sjedenja, načina na koji su se predstavili, do samoga iznošenja vlastite argumentacije i odgovora na pitanja, taj mladi tim ostavio je vrhunski profesionalni dojam.

Da nije bila riječ samo o vješto proizvedenom dojma ti su ljudi dokazali rezultatima postignutim u razdoblju nakon akvizicije.

Brojnim inovacijama i ulaganjima pomlađen je stari brand, otvoreni su novi kanali distribucije i nova tržišta, a rezultati 'otpisanog' proizvoda bili su impresivni. Prodaja Cedevite u razdoblju od 5 godina nakon akvizicije gotovo je udvostručena, a tome je rastu pridonio izvoz povećan gotovo 3 puta.
Da nije riječ o slučajnom uspjehu Atlantic je dokazao i svojim sljedećim potezima Đ akvizicijom Neve i Melema.

Slično kao i s Cedevitom, Atlantic je u 4 godine gotovo udvostručio prodaju kozmetičkih proizvoda Neve, pri čemu je utrostručio vrijednost izvoza.
Primjena modernih znanja i vještina te inovacije na Melemu rezultirale su također natprosječnim stopama rasta i ovoga branda.
Iz tih primjera možemo štošta naučiti. Iako će neki spočitnuti Upravi Plive prodaju poznatih brandova Cedevite i Neve (Plidenta), smatram da je to bio pametan potez. Naime, u to vrijeme, u internom natjecanju s profitabilnijim farmaceutskim poslovanjem, projekti i ideje iz prehrambenoga i kozmetičkog biznisa nisu dobivali potrebnu pozornost i resurse. Jednostavno, snage i resursi koje je Pliva tada gradila, nisu odgovarali potrebama divizije Prehrane i Kozmetike, pa je, s njihova razvojnog aspekta, bilo logično prodati ih onome kome će biti centar poslovanja.

S druge strane, Emil Tedeschi (još jedan Korčulanin u našoj priči) i njegov izvrsni tim u Atlanticu razmišljali su dugoročno i nisu željeli ovisiti samo o distribuciji tuđih brandova. Godine rada s vrhunskim svjetskim brandovima donijele su im dragocjena iskustva i znanja u distribuciji, ali nisu se oslonili samo na njih nego su naporedno mnogo ulagali u stjecanje ostalih znanja i vještina. Zato su samouvjereno i hrabro mogli ući u posve nove strateške izazove, a svoja stečena znanja i snage proširili su dalje križanjem sa znanjima koja su im donijeli vrlo dobro obučeni zaposlenici Cedevite i Neve.

Ovo je neosporno vrlo uspješan primjer pravodobnog iskoraka u dobro odabrane segmente, koji se temeljio na čvrstim spoznajama o vlastitim snagama i potencijalu sinergija. Činjenica da ove akvizicije nisu donijele samo jednokratni mehanički rast nego je svaka od njih ostvarila daljnji snažan organski rast govori o dobroj procjeni ali i o sposobnosti menadžmenta da uspješno integrira i realizira planirane sinergije, što je kod svih akvizicija najkritičnije.
Rezultati su ustanovili novi potencijal s još moćnijim snagama i znanjima, pa je Atlantic išao dalje i akvizicijom njemačkog Haleka pronašao zanimljivu nišu i na tržištu EU s novim sinergijskim potencijalom s postojećim resursima.

S takvim potvrđenim rezultatima, danas je Atlantic uvjerljiva priča za potencijalne investitore, pa ne čudi da Tedeschi sam sebi podiže letvicu i najavljuje skori izlazak na burzu po svježi kapital za realizaciju novih ideja. Perfect timing! Nema sumnje da će apetit investitora biti golem.
To je izrazito pozitivan primjer pametno osmišljenih i hrabrih poduzetničkih ideja, koje su, dolazeći u logičnom slijedu, utjecale na cjelovitu promjenu poslovnog modela nekoć male kompanije, njene organizacije, a uskoro, čini se, i vlasničke strukture.

Nisam iznio ovu pozitivnu priču samo zato što mi je dobro poznata nego ponajprije zato što je riječ o rijetkom primjeru vrlo uspješnog revivala starih, izvorno domaćih, brandova kao i o činjenici da je veliki dio rasta postignut na izvoznim tržištima, što je za hrvatsko gospodarstvo od presudne važnosti.

Svi znamo da takve priče kod nas nisu prečeste, ali sigurno ih ima još i nadam se da će se za slične uspješnice naći više mjesta u našim medijima. One služe snaženju moral, daju poticaj i drugim poduzetnicima i bude nadu da će nam klinci imati dovoljno atraktivnih opcija za razvoj karijera, ne negdje u tuđini uz fish & chips, hamburgere i pizza hut, nego ovdje, uz 'domaću spizu, naše more i sunce'.
I da se, naposljetku, Anton i Emil češće sretnu u svojoj Korčuli, nego u Londonu, New Yorku ili Frankfurtu.