Austrija potiče inovacije, a Hrvatska infrastrukturu

Osim formiranja poslovnih zona, Hitro.hr-a i nekih potpora, mnogo je više 'minusa': otežano financiranje, apsurdne prekršajne odredbe, prekomjerni lokalni nameti, iracionalne pravne tarife, neracionalnosti u praktičnoj primjeni razvojne i poticajne politike...

Piše: dr. Žarko Primorac

U Splitu je prošlog tjedna održan Četvrti kongres malog i srednjeg poduzetništva Hrvatske (MSP), koji je razmatrao politiku financiranja i poticanja toga veoma važnog sektora hrvatskoga gospodarstva. Zanimljiva tema, prelijepa lokacija, veoma dobra posjećenost od strane gospodarstvenika i sudjelovanje visokih državnih funkcionara (na početnom dijelu kongresa) obećavali su dobre rezultate ove korisne inicijative HUP-a. Koliko god atribut malo i srednje poduzetništvo asocirao i na nešto ‘malo’ i time na nešto manje važno, taj sektor čini kralježnicu gospodarstva. U prilog tome govori činjenica da su MSP-i brojčano dominantni: predstavljaju čitavih 99,4 posto od ukupnog broja poduzeća, zapošljavaju oko 66 posto zaposlenih u privredi, ostvaruju oko 54 posto ukupnog prihoda i oko 46 posto hrvatskog izvoza.

Sektor MSP-a bit će još važniji u budućnosti. Razvojni potencijali Hrvatske, a ponajprije turizam, poljoprivreda, prerada drva, moderna industrija i drugi najbolje se mogu potvrditi putem malih i srednjih ekonomskih jedinica. Treba dodati i da je hrvatsko tržište premalo da bi se moglo očekivati ozbiljnija ulaganja u velike proizvodne jedinice. I većina hrvatskih velikih poduzeća spada, prema europskim standardima, u malo i srednje poduzetništvo. Zbog svega toga vjerojatno bi trebalo mijenjati i paradigmu hrvatskoga gospodarstva. Ono je prije svega gospodarstvo malih i srednjih poduzeća i kao takvo zaslužuje posebnu društvenu pozornost.

S obzirom na to da je ekonomska politika usmjerena prema rastu i razvoju svih poduzeća, nameće se pitanje zašto treba posebno poticati razvoj sektora malih i srednjih poduzeća. Nisu li ta poduzeća, kao i sva ostala, upućena na to da konkurentnošću i efikasnošću osvajaju tržišnu poziciju u zemlji i izvozu? Premda su MSP-i općenito upućeni na tržišnu utakmicu na kojoj su važne performanse i kvaliteta, ipak postoji potreba da ih se i posebno potiče i stimulira. Tako se radi i u mnogo razvijenijim zemljama, a ugledne međunarodne ustanove, među kojima su Europska unija, Svjetska i Europska razvojna banka izgrađuju posebnu politiku podrške i poticanja za razvoj malih i i srednjih poduzeća. U Hrvatskoj postoji nekoliko vitalnih razloga za poticanje razvoja sektora MSP-a. Prije svega, riječ je o najvećem segmentu privrede i relativno najvećem izvozniku. Sektor MSP-a predstavlja i najvažniji potencijal za ukupni rast, novo zapošljavanje, ravnomjerniji regionalni razvoj i veći izvoz u budućnosti.

Uza sve istaknuto, postoje i specifični razlozi za poticanje razvoja tog sektora. Oni su, dijelom, rezultat relativno niske razvijenosti poslovnog okruženja u Hrvatskoj, ali i viših troškova kojima su, zbog svojih malih dimezija, izložena mala i srednja poduzeća. Na taj način ona imaju relativno više troškove za administrativne procedure, moraju više ulagati u obradu i razvoj tržišta, teži i skuplji im je pristup izvorima financiranja i moraju mnogo više ulagati u istraživanje i razvoj. Prema tome, ta poduzeća imaju veće specifične troškove na osnovi nepovoljne ekonomije veličine.
Zbog toga bi bilo zanimljivo ukratko se osvrnuti na dosadašnju politiku i praksu poticanja razvoja tog sektora u nas. Za to pak treba odgovoriti na nekoliko pitanja, kao što su: kakva je općenito politika prema malom i srednjem poduzetništvu; kako, oni najzainteresiraniji – mala i srednja poduzeća (‘poticani’) - percipiraju sadašnju politiku poticanja; može li se naš sustav poticanja prema koncepciji i uspješnosti uspoređivati s razvijenijim zemljama? Otvorili smo brojna pitanja u vezi s kojima ćemo pokušati izvući najzanimljivija razmišljanja iznesena na splitskom kongresu.

Nema sumnje da su u dosadašnjem razvoju sektora MSP-a ostvareni određeni pozitivni rezultati. Najbolje ih je sažeo sadašnji predsjednik Udruge malih i srednjih poduzeća HUP-a. Pozitivnim rezultatima označio je formiranje poslovnih zona, Hitro.hr i neke potpore. Istodobno je spomenuo mnogo više toga za što je uglađeno iznio da bi 'moglo biti bolje'. U tom je kontekst posebno apostrofirao sljedeće: nelikvidnost, odnosno otežano financiranje, apsurdne prekršajne odredbe, prekomjerne lokalne namete (predlažući da se napravi registar nameta), zatim iracionalne pravne tarife i drugo. U više usputnih razgovora na marginama kongresa potvrdilo se da ima mnogo neracionalnog u praktičnoj primjeni razvojne i poticajne politike.

Novi Zakon o poticanju ulaganja definirao je politiku i strategiju poticanja razvoja gospodarstva. Doduše, taj zakon čeka usvajanje provedbene regulative. Vlada je usvojila dosta ambiciozan program podrške malom i srednjem poduzetništvu, uz 35-postotno planirano povećanje proračunskih sredstva za te namjene u 2008. godini. Povećavanje sredstava za poticaje preklapa se s očekivanjem visoke stope rasta BDP-a od sedam posto na godinu (prosječno u mandatnom razdoblju), koja nam se čini preoptimističnom. Programom poticanja razvoja MSP-a naglašava se povećavanje konkurentnosti i infrastrukture. Fokusiranje na konkurentnost dobra je orijentacija ima li se na umu velik udjel tog sektora u izvozu. Istina, mali gospodarstvenici naglasili su i veliki dio drugih problema, a posebice nerealan devizni tečaj, destimulirajuću poreznu politiku, visoke lokalne namete, nepovoljne uvjete financiranja i nelikvidnost, visok rast cijena komunalnih usluga i energije. I tim zaprekama i teškoćama u razvoju trebalo bi u programu pokloniti odgovarujuću pozornost.

Kad je riječ o hrvatskom programu poticanja MSP-a, zanimljivo bi bilo usporediti ga s nekom naprednijom zemljom, primjerice s Austrijom. Relativni brojčani udjeli MSP-a u ukupnom broju poduzeća gotovo su identični: Austrija 99 posto, a Hrvatska 99,4 posto. Udjeli u zaposlenosti su posve istovjetni: Hrvatska 66 posto, a Austrija 66,2. Međutim, postoje i bitne razlike. Austrijski MSP-i ostvaruju 59,7 posto ukupnih kapitalnih ulaganja i oko 24 posto ulaganja u istraživanje i razvoj. Istodobno, udjel našeg sektora MSP-a u kapitalnim ulaganjima iznosi oko 40 posto, a ulaganje u istraživačko-razvojni rad jedva da se i registrira.

Posljednje usporedbe odražavaju razlike u kvaliteti tih dvaju sektora. Očigledno je u razvoju austrijskog sektora MSP-a fokus na tehnologiji, razvoju, inovativnosti. Kod nas to, nažalost, nije slučaj. Stoga je razumljivo da austrijski izvoz iznosi oko 15 tisuća eura po stanovniku, a hrvatski jedva dvije tisuće. Razlika se jasno iskazuje i u strategiji poticanja malog i srednjeg poduzetništva. Austrijski program poticanja fokusiran je na inovacije, istraživačko-razvojni rad, upravljanje ljudskim resursima i stvaranje pouzdanog networka kojim se osigurava izvoz. Hrvatski je program usmjereniji na infrastrukturu (razvoj poslovnih zona, osnivanje poduzeća, otklanjanje administrativnih zapreka i ostalih infrastrukturnih činitelja). Istina novi program poticanja za razdoblje od 2008. do 2012. godina nešto je inventivniji, ali se i dalje fokusira na kvantitetu, dok je moderniji austrijski program orijentiraniji na razvoj kvalitete.

Može se primijetiti da hrvatski programi malo pozornosti posvećuju odgovarajućem povezivanju sektora MSP-a s velikim izvoznicima da bi se time ostvario efekt ekonomije obujma i povećala konkurentnost. I najnoviji program poticanja je insuficijentan u tom segmentu, premda je poznato da bez odgovarajućeg networkinga ne može biti ozbiljnijeg rasta izvoza. Na tom planu moraju djelovati i velika poduzeća, posebno izvoznici. I jedni i drugi moraju biti motivirani za dugoročnije povezivanje. A to znači izgrađivanje dugoročnije poslovne suradnje, podjelu proizvodnih programa, utvrđivanje odgovarajućih standarda, povezivanje razvojnih potencijala i mnogo drugoga. Naravno, početne impulse u tom smjeru sektoru MSP-a mora dati i program poticanja. Usput, bit će korisno podsjetiti na glasovitu misao W. J. Cameruna: ‘Velike industrije čine male industrije potrebnima, a male industrije čine velike industrije mogućima.’

Kongres je dijelom uspio skrenuti društvenu pozornost na razvoj i probleme toga perspektivnog sektora. Ipak, i na tom okupljanju nije bilo dovoljno interaktivne komunikacije između nosilaca ekonomske politike i privrednika. I poslije ovoga iskustva, bilo bi korisno analizirati zbog čega u pravilu izostaje aktivnije sudjelovanje gospodarstvenika u predlaganju i kreiranju važnih ekonomskih politika i odluka.