Bandić ? gradonačelnik bez prave vizije razvoja

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Danas se od gradonačelnika traži više od obnove gradske
infrastrukture. Pravi vizionari posvećeni su privlačenju moderne proizvodnje i vrhunskih svjetskih stručnjaka

Kraj 2006. godine neće ostati u lijepoj uspomeni zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Najprije mu je premijer Ivo Sanader izmjenama Zakona o financiranju lokalne samouprave iz gradskog proračuna za 2007. 'izbio' 600 do 800 milijuna kuna. Nakon tog šoka uslijedio je drugi - još bolniji. Međunarodna udruga City Mayors objavila je rezultate glasovanja za najbolje svjetske gradonačenike. Bandić se nije našao među deset najbolje plasiranih. Da za njega stvar bude gora - na osmom je mjestu gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica.

Ostavimo li ovom prigodom dvojbenu nagradu Šuici po strani, Milan Bandić u međunarodnoj konkurenciji doista ne može biti visoko plasiran. Dosadašnjim svojim potezima Bandić se prije pokazao kao gradonačelnik s početka 20., a ne 21. stoljeća. Svaka čast aktualnome zagrebačkom gradonačelniku na neiscrpnoj energiji, ali usmjerava je u pogrešnom smjeru i na pogrešan koncept. Obnavljanje gradske infrastrukture podrazumijeva se u opisu svakoga modernoga gradonačelnika; kao da je velika mudrost skupljene milijarde od poreznih obveznika trošiti na asfaltiranje cesta ili popravljanje tramvajskih pruga! Potonje je posebno zanimljiv posao. Primjerice, nakon što zetovci završe obnovu pruge u Horvaćanskoj na jednoj strani, s obzirom na 'kvalitetu' posla, već je moraju početi sanirati na drugoj. I tako godinama.

Ambiciozni Bandić još se nije dokazao kao vizionar čijih će se velikih poteza Zagrepčani sjećati za pola stoljeća. Kopiranje starih primjera, nažalost, više ne pali. Prije pola stoljeća legendarni Većeslav Holjevac stvorio je Novi Zagreb, preselio tamo Velesajam...
Danas se Bandić i njegovi holdingovci također bave preseljenjima. Sele industrijske pogone iz grada, a na njihovo mjesto puštaju bliske im građevinske poduzetnike kako bi nastavili s pregrađivanjem grada. Reći će netko: Pa to je normalno, kad postoji tolika potražnja za stanovima! To je, nažalost, rast bez vizije razvoja.

Za gostovanja u Zagrebu marketinški guru Phillip Kotler govorio je i o 'city marketingu'. Poručio je da su danas uspješni gradovi (i gradonačelnici) oni koji od svojih gradova naprave nešto svjetski prepoznatljivo - primjerice, odaberu industriju u kojoj će grad biti regionalni ili globalni lider. Dokaz tome je i nagrada dubrovačkoj gradonačelnici koju je, bez osobitih osobnih zasluga, dobila jer su gospari prije 500 godina od Dubrovnika napravili svjetski brand.

E, sad, zapita li netko po čemu će Zagreb postati prepoznatljiv u Europi i svijetu - odgovor neće dobiti. Koju je to greenfield investiciju u proizvodnju s velikom dodanom vrijednošću, a namijenjenu izvozu, za svog mandata Milan Bandić doveo u Zagreb ili njegovu okolicu? Opet nema odgovora. Gradonačelnik i njegovi suradnici uopće ne razmišljaju u tom smjeru. Veliki vizionar bi danas premjestio Velesajam na neku treću, skromniju lokaciju, ali njegovo zemljište ne bi prodao građevinskom lobiju (da ne upotrijebim težu riječ), nego bi ga besplatno ustupio, primjerice informatičkim tvrtkama koje bi zauzvrat od Zagreba napravile mjesto privlačno najkvalitetnijim IT stručnjacima. Pa bi Zagreb na svjetskoj karti za desetak godina, kad vizionarski gradonačelnik bude na nekoj drugoj funkciji, bio primjer tranzicije iz običnog administrativnog i financijskog središta male zemlje u jednog od lidera moderne industrije.

Projekt jest rizičniji od kopanja tunela kroza Sljeme, ali na takvim se ispitima pokazuje tko je gradonačelnik vizionar, a tko populistički prikupljač političkih bodova. Bandić je dovoljno mlad i radišan da se zaputi u takvu smjeru. Samo je pitanje ima li sposobnosti i volje da takav obrat i napravi. Nakon što mu je Sanader skresao gradski proračun, Bandić je najavio da će mu baciti rukavicu. Kad se već premijer ne usudi stvarno pokrenuti hrvatsku ekonomiju, neka to napravi Bandić. Uostalom, Zagreb čini 50 posto hrvatskih potencijala. Da zagrebačka ekonomija godišnje raste osam posto, i Hrvatska bi imala šestpostotni rast. Nažalost, pukom preraspodjelom prikupljenih poreza i prireza i njihovim usmjeravanjem u gradnju cesta i stanova a bez jačanja industrije, to se neće dogoditi.

 Kraj