Ben Bernanke: Kreativnost s komponentom rizika

Rizičnost poteza Federalnih rezervi u smjeru liberalnijeg vođenja monetarne politike može se tražiti u nekoliko skrivenih opasnosti nakon kreditnog sloma. Naime, mnogi analitičari govore o drugoj fazi kreditnog sloma, u kojoj bi se mogao dogoditi pomak s hipotekarnih kredita na autokredite, kredite na osnovi kreditnih kartica i druge

Najbrži rast dolara u odnosu na euro u posljednjih osam godina i najbrži pad cijene nafte sigurno su signal da se trendovi mijenjaju

Piše: mr. sc. Ante Žigman

Tržište nafte se proteklih tjedana znatno korigiralo na već zaboravljene razine niže od 115 dolara, a dolar je nakon mnogo vremena počeo rasti u odnosu na euro. Što nam donose te promjene na tržištima? Znače li te promjene trendova da je kraj usporavanja na vidiku i da je dotaknuto dno? Bilo bi ambiciozno očekivati da će se sve brzo preokrenuti i da će američko i europsko gospodarstvo početi ubrzano rasti te da ćemo svjedočiti oporavku burzi i naglom padu inflacije. Ali najbrži rast dolara u odnosu na euro u posljednjih osam godina i najbrži pad cijene nafte sigurno su signal da se trendovi mijenjaju. No krenimo redom.

Prošle godine zabilježen je kreditni slom u Americi koji nikoga nije ostavio ravnodušnim, ali i unatoč teškoj situaciji postojao je optimizam koji je govorio da stvari nisu toliko crne koliko izgledaju i da će se financijska tržišta uspješno othrvati tim problemima. S druge su strane pesimisti predviđali globalnu recesiju. Na kraju nijedna strana nije bila potpuno u pravu jer je situacija na kraju bila teža nego što se mislilo. Naime, kreditni je slom bio povezan s rastom cijene nafte i drugih dobara na svjetskom tržištu, prije svega hrane i metala. Tko je mogao očekivati tako pesimističan razvoj situacije? Najprije se dogodio kreditni slom koji je usporio gospodarski rast, a zatim su porasle cijene, što središnjim bankama nije dopustilo da snize svoje kamatne stope kako bi pomogle posrnuloj ekonomiji. Središnji bankari usmjerili su se na suzbijanje inflacije i nekako su se pouzdavali u mehanizme 'nevidljive ruke' očekujući da će se ekonomija sama pobrinuti za sebe uz pomoć tržišnih zakonitosti. Možemo si postaviti pitanje je li se to doista dogodilo. Evo što nam daje primjer porasta cijene nafte.

Iz osnova ekonomije poznato nam je da je potražnja za naftnim derivatima neelastična i da je prema tomu potrebna velika promjena cijena da prosječni potrošač znatnije smanji svoju potrošnju. Očito je da je taj prosječni potrošač počeo smanjivati potrošnju tek kad je cijena galona (3,78 litara) preskočila razinu od četiri američka dolara. Podaci o prijeđenim kilometrima koje je dala Prometna agencija pokazuju da su Amerikanci u svibnju smanjili tu brojku 14,5 milijardi kilometara u odnosu na prošlogodišnji svibanj. Istodobno je OPEC-ova (Organisation of the Petroleum Exporting Countries) ponuda porasla u posljednja tri mjeseca, što je u konačnici zbrojeno (pad potražnje plus povećanje ponude) prouzročilo pad cijene nafte na svjetskom tržištu.

Tako je cijena nafte prije mjesec dana dosegla svoj maksimum od 147 američkih dolara za barel (158 litara), a sredinom kolovoza 113 dolara, što je nevjerojatan pad od 23 posto u samo mjesec dana. Naravno, taj pad nije bio osamljen, pa je uz naftu pala cijena i metalima: bakar je pao na najnižu razinu u posljednjih šest mjeseci, a kukuruz je, primjerice, u posljednjih mjesec dana pao 30 posto. Istodobno je zabilježen oporavak dolara, koji je dostigao najvišu razinu od ovogodišnje veljače. Ulagači se sve više okreću prema američkom dolaru jer je sada jeftin, pa je prostor za zaradu velik. Tržište je odradilo svoj posao prema svojim ekonomskim zakonima. Što su u tom razdoblju radile središnje banke?

Europska središnja banka ostaje usredotočena na inflaciju, što je pokazala brzopoteznim povećanjem kamatnih stopa da bi, prije svega, suzbila inflaciju. Tako je još tijekom 2006. referenta kamatna stopa bila 2,75 posto, a početkom srpnja dosegnula je 4,25 posto, najviše u posljednjih osam godina. Koliko je Europska središnja banka uspješno riješila zadatak da inflaciju održi na dva posto, pokazuje današnja inflacija od 4,1 posto. Istodobno su stope ekonomskog rasta u eurozoni početkom godine pale jedan postotni bod u odnosu na početak prošle godine (s 3,2 na 2,1 posto), a očekuje se i daljnji pad u drugom kvartalu godine, prije svega u Njemačkoj i Francuskoj. Jedini pokazatelj s neutralnim pomacima jest stopa nezaposlenosti, koja cijelu godinu stagnira na razini od 7,3 posto. Unatoč svim tim promjenama Europska središnja banka odlučila je ne mijenjati referentnu kamatnu stopu, održati je na 4,25 posto, pokušavajući balansirati između držanja inflacije pod kontrolom i ekonomskog rasta, koji ubrzano usporava u eurozoni.

Predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet izjavio je da ostavlja prostor za daljnje povećanje kamatnih stopa potkraj godine nastave li se zabrinjavajući trendovi rasta cijena, i to da bi se Europska središnja banka zaštitila od neželjenih iznenađenja. Američke federalne rezerve (FED) odlučile su se za pristup koji neće voditi računa samo o inflaciji nego i o zaposlenosti, pa su tako smanjivale svoju referentnu kamatnu stopu, koja je danas otprilike vrlo niskih dva posto (prije godinu dana bila je veća od pet posto), a inflacija je istodobno dosegnula visokih pet posto. Treba istaknuti da je Amerika bila središte kreditnog sloma i da su potezi Federalnih rezervi vrlo kreativni, s komponentom rizika (što nije uobičajeno za središnje banke). Tako je novi predsjednik FED-a Ben Bernanke vrlo kreativno reagirao na kreditni slom, pomogavši obnoviti likvidnost na tržištu međubankarskih kredita. Prije godinu se dana 91 posto aktive Federalnih rezervi sastojalo od državnih obveznica; danas je njihov udio pao na 52 posto, a ostalo su zamijenili krediti bankama.

To pokazuje koliko je Bernanke bio kreativan i koliko je tim potezom povećao rizičnost aktive Federalnih rezervi, što on objašnjava vraćanjem FED-ove monetarne politike vlastitim korijenima - da budu posljednje utočište financijskom tržištu. Koliko god to značilo vraćanje staroj praksi rada Federalnih rezervi, o FED-ovim će potezima sigurno biti mnogo pitanja i propitivanja u političkim i stručnim krugovima. U svakom slučaju, možemo si postaviti pitanje kolika bi bila kriza da nije bilo kreativnosti čelnih ljudi Federalnih rezervi, koji su odlučili napraviti ono što se ne bi usudila nijedna druga agencija ili državna institucija. Posljednji potezi potvrđuju očekivanja da će FED nastaviti s takvom rizičnom politikom zadržavajući pritom referentnu kamatnu stopu na niskih dva posto uz obrazloženje da neće tako skoro povećavati kamatne stope.

Rizičnost poteza Federalnih rezervi u smjeru liberalnijeg vođenja monetarne politike može se tražiti u nekoliko skrivenih opasnosti nakon kreditnog sloma. Naime, mnogi analitičari govore o drugoj fazi sloma, u kojoj bi se mogao dogoditi pomak s hipotekarnih kredita na autokredite, kredite na osnovi kreditnih kartica i druge. Budući da su Federalne rezerve već potrošile pola svoje bilance na spašavanje financijskog sustava od potpunog sloma, mogu li potrošiti i drugu polovicu na drugo spašavanje financijskog tržišta od sloma? Zasigurno se tu sužava manevarski prostor za Federalne rezerve da i dalje budu kreativne u vođenju monetarne politike i postavlja se pitanje trebaju li pokrivati loše odluke menedžmenta vodećih američkih banaka, koji je itekako dobro plaćen da vodi računa o rizicima. Stoga je nužno da banke i njihovi menadžeri postanu konzervativni u odobravanju kredita i da vode računa o svojim klijentima, a ne da samo razmišljaju o ubiranju bonusa. No to može biti tema drugoga članka.

Mogu li središnji bankari biti potpuno zadovoljni svojim poslom? Baš i ne mogu, jer nijedna središnja banka nije uspjela održati inflaciju na razini koju je ciljala u svojoj politici ciljane inflacije (engl. inflation targeting). Uz to su precijenile snagu financijskih sustava i njihovu sposobnosti procjene rizika, nezaposlenost je nastavila rasti, a ekonomski rast usporava iz kvartala u kvartal. S druge strane središnji bankari mogu biti zadovoljni jer su uspjeli, bar zasad, spasiti svjetsko financijsko tržište od onoga što zovemo velikom depresijom. Trebaju se usredotočiti na svoj kredibilitet jer za razliku od poslovnih bankara raspolažu novcem poreznih obveznika, a kredibilitet, pak, treba fokusirati na kontrolu inflacije jer, kao što znamo, teško ga se stekne, a može ga se izgubiti u trenu. U svakom slučaju, posljednji događaji na svjetskom tržištu daju povoda za razmišljanje je li preokret u trendovima na vidiku ili je riječ samo o kratkom oživljavanju optimizma koji će splasnuti s dolaskom hladnijih dana i većom potražnjom za energentima. Pad cijene nafte, ako potraje, zasigurno će smanjiti zabrinutost središnjih bankara zbog inflacije i otvoriti put monetarnoj politici (prije svega u Europi) da više potiče ekonomski rast, što bi pomoglo i manjim ekonomijama u okružju poput Hrvatske.