Bernankeovo zrno sumnje u mit o Greenspanu

Imenovanje Bena Bernankea možda je svjestan politički potez za demontažu sociopolitičke mašinerije manipuliranja očekivanjima u djelovanju FED-a, nazvano Greenspan, i za otrežnjavajući korak unatrag, a da se pritom zadrži maksimalna razina stručne kompetentnosti koju Bernanke zasigurno može osigurati

Piše: mr. Velimir Šonje

Za nekoliko dana Ben Bernanke preuzet će rukovođenje Američkom središnjom bankom (FED-om) od karizmatičnog Alana Greenspana. Hoće li se tada sve promijeniti? Tako misle oni koji su uvjereni da u mirovinu odlazi čovjek čije su izjave presudno utjecale na tržišta i čiji su potezi osigurali globalnu financijsku stabilnost u vrijeme burzovnoga kraha 1987., globalne financijske krize i kolapsa hedge fonda Long Term Capital Management 1997., te nakon 11. rujna. Greenspanu neki pripisuju i zaslugu za najduže razdoblje ekonomske ekspanzije u SAD-u nakon Drugpga svjetskog rata.

Ben Bernanke, koji nasljeđuje Alana Greenspana, dovoljno je mlad (rođen je 1953.) i u struci dokazan (od 1983. naovamo objavio je tri iznimna rada koji su značajno utjecali na interpretaciju događaja za vrijeme Velike krize 1929.-1933.) da s pravom može očekivati prethodnu demontažu mita o Alanu Greenspanu i slobodan prostor za disanje kako bi pokazao svoj karakter na početku mandata.

Podloga za mit o Greenspanu

U centralnom bankarstvu, kao i u drugim vidovima društvenog djelovanja, ljudi vole graditi opterećujuće mitove i u tome Greenspan nije bio iznimka. Iako valja reći da su mitove prije gradili drugi nego on sam. Zato treba više govoriti o Bernankeu nego o Greenspanu, prikazati neke Bernankeove ideje koje ilustriraju njegove intelektualne potencijale i intelektualni ambijent koji ga dovodi na čelo FED-a.

Na kraju ćemo posljedice promjene na čelu FED-a pokušati sagledati iz 'domaće' perspektive. Naime, u globaliziranom gospodarstvu i naše bi financijsko tržište mogli zapljusnuti valovi promjena pokrenuti odlukama američke monetarne vlasti.

Globalizirani svijet financija podloga je na kojoj je izrastao mit o Greenspanu. U svijetu premreženu informacijama, očekivanja su od presudne važnosti za gospodarstvo. Fokusne točke moći veoma su važne za artikulaciju očekivanja mnoštva.

Krajnje pojednostavljeno, ako ljudi vjeruju da Greenspan (ili bilo tko drugi) ima moć, on će je stvarno i dobiti, jer će izjavama i odlukama utjecati na ponašanje sviju koji vjeruju u njegovu moć.

Greenspan je zasigurno svjesno gradio taj mehanizam koji mu je dodatno olakšao posao.

Drugim riječima, Greenspanu i nije bilo jako teško: imao je dobar materijal za obradu (propulzivno i konkurentno američko gospodarstvo) i kvalitetne alate (razvijen instrumentarij monetarne politike i briljantne suradnike pojačane vojskom analitičara).

Bilo bi čudno da uz takve pretpostavke nije uspio. Zbog toga je mit o Greenspanu intelektualno iritantan. Pitanje je treba li uza sve povlastice guvernera FED-a pri vođenju monetarne politike nužno izgraditi još i mit koji će na kolektivnoj psihološkoj razini učvrstiti mehanizme putem kojih će monetarne odluke utjecati na gospodarstvo?

S tim je povezano i opažanje da je i Čičin-Šainu, i Jurkoviću, i Škrebu i Rohatinskom bilo objektivno teže voditi monetarnu politiku u Hrvatskoj nego Greenspanu u SAD-u, jer Hrvatska je mala i otvorena zemlja, građani njenu valutu uporno odbijaju kao sredstvo štednje, a financijski mehanizmi nisu do kraja profilirani i nije ih jednostavno predvidjeti.

Nitko od naše četvorice guvernera nije prerastao u mit (naprotiv, trojica od četvorice otišli su prije kraja mandata, od čega dvojica političkom egzekucijom), nitko nije uspio ozbiljnije utjecati na gospodarska očekivanja i svi su se morali boriti s otvorenim političkim pritiscima, bolesnim gospodarstvom, neodrživim poticajima rastu, fiskalnom neodgovornošću i institucijama koje su nastajale i nestajale kao gljive poslije kiše. I sve to bez podrške vojske statističara, matematičara i ekonomista s doktoratima vodećih svjetskih sveučilišta.

Razlika između konzultanta i znanstvenika

Istina, mi u Hrvatskoj obožavamo rušiti svoje mitove, dok ih Amerikanci obožavaju graditi, pa i tu treba tražiti dio objašnjenja mita o Greenspanu i nepostojanja mita o Čičin-Šainu, Jurkoviću, Škrebu ili Rohatinskom (doduše, u vezi s posljednjim uspješno je izgrađen mit o obrani nacionalnih financijskih interesa od stranaca).

Greenspanov mit je uvelike spontano izgradio sam američki narod koji je u uvjetima globalizacije i povremenih potresa što ih je ona sa sobom donosila, trebalo neku središnju uporišnu točku, iluziju o nekome tko se 'brine' i 'ima stvari pod kontrolom', o nekome tko stoji na braniku podsvjesne frustracije svakog Amerikanca, a koja se zove Velika kriza. Stoga Greenspanov mit nije bio nametnut.

On je bio socijalno funkcionalan u proteklom razdoblju američke povijesti, a karakter čelnika FED-a samo se poklopio s danim okolnostima. Greenspan se, naime, u toj ulozi snašao kao riba u vodi.
Potreba za uporišnom točkom neće oslabiti odlaskom Greenspana, ali može se dogoditi da će se dolaskom Bernankea spremnost za glumljenje uporišne točke smanjiti. (Ipak, to je samo mogućnost jer će se pravi karakter novog guvernera pokazati tek za nekoliko mjeseci).

Za razliku od Greenspana, koji je najveći dio profesionalne karijere proveo kao konzultant, Bernanke je do sada bio znanstvenik, a tek u protekle tri godine i savjetnik i sudionik u procesu kreiranja monetarne politike.

Razlika između konzultanta i znanstvenika jest u tome što konzultant na kraju mora iznaći odgovor (za to je plaćen) i mora ga uvjerljivo predstaviti, dok je znanstvenik plaćen za to da ne vjeruje.

Iako ne poznajem ni Bernankea ni Greenspana, vjerujem da razlike u profesionalnom 'backgroundu' odražavaju razlike u vokaciji, pa možda i karakteru te dvojice. Slijedom iste logike vjerujem da će se te razlike odraziti u stilu odlučivanja i komuniciranju s javnošću.

Stoga dogovor o imenovanju Bernankea može značiti svjesnu odluku politike o tome da se u djelovanje FED-a ugradi zrno sumnje, da se demontira sociopsihološko mašinerija za manipulaciju očekivanjima nazvana Greenspan i napravi otrežnjujući korak unatrag, a da se pritom zadrži maksimalna razina stručne kompetencije koju Ben Bernanke zasigurno može osigurati.

Bernanke se čini idealnom osobom za taj zadatak. On je jedan od najutjecajnijih predstavnika škole mišljenja koju danas zovemo 'kreditni pogled na mehanizam monetarne transmisije'. Krajnje pojednostavljeno, 'kreditni pogled' polazi od toga da je klasično promatranje veze između monetarne politike i 'realnog sektora' kroz ponudu novca i utjecaj na kamate na tržištu novca preusko.

Mehanizam tranmisije monetarne politike treba sagledavati kroz utjecaje koji se prenose putem bilanci financijskih posrednika. Dakle, postavlja se pitanje o povezanosti između novca (obveze monetarnog sustava) i kredita (imovina monetarnog sustava) te utjecaja monetarne politike na kamatne stope i potražnju na tržištu kredita.

Tu se, za razliku od klasičnoga novčanoga pogleda koji je bio zajednički i Friedmanu i Keynesu, stvari mogu jako zakomplicirati. Naime, država (Središnja banka) ne nadzire cijeli proces monetarne transmisije. Pretvaranje novca u kredit pod nadzorom je privatnoga sektora čije optimalno ponašanje ne mora uvijek biti usklađeno sa željama vlasti.

Velika kriza iz Bernankeove perspektive

Jedna od središnjih Bernankeovih teza, koja ga je proslavila kao mladog ekonomistu još 1983., bila je da su ranije interpretacije monetarnih uzročnika Velike krize 1929.-1933. (uključujući i najslavniju interpretaciju Friedmana i Scwartzove iz 1960.) bile previše jednostrane i naglašavale su samo novčanu stranu (Fed, navodno, nije 'upumpao' dovoljno novca u sustav).

Takve interpretacije, prema Bernankeu, nisu uvažile činjenicu da je kontrakciju 1931.-1932. uzrokovao pad potražnje za kreditima i nesklonost banaka da odobravaju kredite zbog povećanih rizika (kao i bankrotom niza banaka), na što FED nije mogao bitno utjecati manipulacijom novčane mase.

Uvodeći novu perspektivu u objašnjenje mehanizma Velike krize Bernanke se iskazao i kao znanstveni diplomat. Dobro je pazio da prejako ne 'nagazi' autoritete (poput Alana Meltzera i Miltona Friedmana) koji su desetljećima tvrdili da su  prevladavajući uzročnici  Velike krize monetarne naravi.

Ipak, Bernanke je nizom objavljenih članaka postupno uvodio novu varijablu u priču: gradio je (djelomični) alibi za FED objašnjavajući zašto je njegova sposobnost utjecanja na gospodarstvo manipulacijom novčane mase u uvjetima Velike krize bila ograničena.

Pišući monumentalno djelo o povijesti FED-a, spomenuti Alan Meltzer posvetio je brojne stranice pokušajima opovrgavanja Bernankeove teze, pa je ironija sudbine (i njezina namjera?) da upravo Ben Bernanke sada dolazi na čelo institucije u čijoj se pisanoj povijesti spominje kao čovjek koji je navodno 'neuspješno' (Meltzerova interpretacija) pokušao umanjiti realni značaj monetarnih činitelja, a koje su utvrdili najveći monetarni autoriteti prethodne (Greenspanove) generacije.

Neodgovorenim ostaje pitanje je li ovo imenovanje priznanje Bernankeu za njegov dosadašnji rad ili se u njemu prepoznaje potreba Amerikanaca da u FED postave nekoga tko o Velikoj krizi zna dovoljno da može jamčiti kako se ona neće ponoviti?

Generacija ekonomista još mlađih od Bernankea i Greenspana, i koji daleko od FED-ovih dvorana 'vrte' složene modele, danas smatra da je Velika kriza bila i ostala zagonetka. Danas je rašireno uvjerenje da i novčani pogled (Meltzer, Friedman) i kreditni pogled (Bernanke) mogu objasniti samo manji dio kontrakcije proizvodnje i rasta nezaposlenosti u razdoblju od 1929.do 1933.

Najveći dio tadašnje nevolje pripisuje se realnim činiteljima koji se nisu mogli izbjeći monetarnom politikom (pad produktivnosti, raspad međunarodnog trgovinskog sustava i rastući protekcionizam na globalnom tržištu roba, itd.).

Unatoč tome, na čelo FED-a dolazi čovjek koji je pokazao da zna 'razmišljati izvan zadanih okvira', koji je u svojoj znanstvenoj karijeri bio izrazito empirijski orijentiran u zauzimanju stajališta i koji je bitno obogatio dosege monetarne ekonomike 20. stoljeća (iako potkraj tog stoljeća još nije navršio 50 godina). Sve su to solidne pretpostavke za uspješan mandat na čelu FED-a.

Ali ne zaboravimo, jednom kad se sjedne u fotelju predsjedavajućeg Odbora za operacije na otvorenom tržištu, presudne osobine postaju one koje nisu razvidne u znanstvenim časopisima: diplomatske, pregovaračke i sposobnosti uvjeravanja, karakterne osobine, ponašanje pod stresom, sve ono što je Greenspana činilo tako snažnim. Upravo na tom polju leže pravi izazovi za novog guvernera.

Hrvatska i EU podjednako male prema SAD-u

Na kraju se pitamo ima li smjena na čelu FED-a neko dublje značenje za nas? Mislim da nema. Amerikanci nikad nisu marili za učinke svoje monetarne politike izvan granica. Puštali su da se tečaj dolara ponekad divlje prilagođava promjenama kamatnih stopa (slavna doktrina 'benignog zanemarivanja tečaja').

Iako su promjene američkih kamatnih stopa često izazivale krupne promjene na globalnom tržištu kapitala i zaokrete u tokovima kapitala prema zemljama u razvoju (i od njih, u slučaju da kamate rastu), SAD se uvijek više bavio posljedicama nego uzrocima tih zaokreta. U toj su perspektivi i Hrvatska i EU podjednako male prema SAD-u.

Primjerice, nedavno povećanje kamatnih stopa u eurozoni za 25 osnovnih bodova treba sagledati u kontekstu donekle neočekivanog ovogodišnjeg jačanja dolara (tj. slabljenja eura u odnosu na dolar) i s time povezanog straha od inflacije u sprezi s povišenim cijenama energenata.

Ben Bernanke sigurno poznaje radove Frenkela, Rosea i drugih koji su ukazali na učinak 'prelijevanja' američke monetarne politike na tokove kapitala prema zemljama u razvoju, ali pitanje je koliko će se Ben Bernanke, kao kreator politike, o tome htjeti i moći brinuti.

Ipak, taj je dio brige izvan njegova mandata, pa bi i hrvatski kreatori gospodarske politike uvijek trebali imati na umu da su takozvani 'benigni' uvjeti na globalnom financijskom tržištu (prije svega obilježeni niskim kamatnim stopama) stvar prošlosti i da su globalne kamatne stope počele rasti. A kad je riječ o kamatnoj politici, od Bernankea ne treba očekivati veliki zaokret.