Bit će i za odštete kad se za prva tri mjeseca isplati 10 milijardi dolara dividende

Unatoč najgoroj ekokatastrofi koja se već mjesec i pol dana odigrava u Meksičkom zaljevu, krivac British Petroleum i ne pomišlja na poniznost. Do sada je na saniranje štete potrošio otprilike milijardu dolara, isplatio odštete od tričavih 50-ak milijuna, a tvrdi da mu i mnogo veće sume neće biti nikakav problem.

Piše Vanja Figenwald
[email protected]

Katastrofa koja se dogodila šikljanjem tisuća barela sirove nafte ravno u ocean u Meksičkom zaljevu, osim toga što je katastrofa, zapravo je i vrlo simptomatična za vrijeme u kojem se svijet nalazi. Priča o platformi British Petroleuma u Meksičkom zaljevu koja od 20. travnja neometano izbacuje enormne količine nafte - jer joj nitko ništa ne može - sjajna je slika sustava u cjelini. Jedna od najvećih kompanija na svijetu najprije se pokušala praviti blesava i prebaciti odgovornost na podizvođača Transocean. Onda je nevoljko priznala da ona ipak ima nešto s tim, pa još 'nevoljkije' počela krpati rupu, ne zato što joj je posebno stalo do okoliša koji je u međuvremenu unakažen, nego zato da spasi narušen imidž i udobrovolji bijesne vlasti. British Petroleum više zanima potplaćivanje lokalnih ribara i ostalih domorodaca da bi izbjegao velike parnice koje će, nedvojbeno, uslijediti nego krpanje te sramote. Kompanija je potrošila 50a-k milijuna dolara na televizijsko oglašavanje da bi smanjila rušenje svojeg ugleda i gnjev javnosti.  Naravno, nije trebalo mnogo proći da bi se utvrdilo i da je ta platforma već bila predmetom prozivanja zbog sigurnosti u prošlosti, što BP nije ni najmanje zabrinulo. Općenito se čini da ga cijela stvar ne opterećuje previše. Baš su njegovi predstavnici neki dan rekli koliku bi dividendu mogli isplatiti za prvo tromjesečje i zaključili da je 10 milijardi dolara pristojan iznos koji odražava uspjehe kompanije u proteklih nekoliko mjeseci. Posebno je dirljiva bila briga šefa BP-a Tonyja Haywarda, koji je mogućnosti isplate te impresivne dividende opravdao time da financijska sigurnost 40 posto dioničara iz SAD-a dijelom ovisi i o BP-e. Jer BP-ovi dioničari većinom su ljudi ograničene financijske sigurnosti čija egzistencija ovisi o uspjehu kompanije. Britanac stasom i glasom, Hayward je lakonski odbacio i prozivke diljem SAD-a na svoj račun ustvrdivši da je on Britanac i da mu riječi ne mogu ništa.

Tko broji mrtve
Ali kad je riječ o trošku, korporacije nisu onako inovativne i efikasne kao kad trebaju zaraditi. Pokušalo se s nekoliko varijanata zatvaranja rupe na dnu oceana, ali nijedna se nije pokazala uspješnom. Zadnji uradak, ponosno objavljen prije nekoliko dana, samo je polovičan. Za sve to vrijeme vlasti nemoćno gledaju i čekaju, bez ikakvih ovlasti i mogućnosti reagiranja. Mogu samo pokušati počistiti nered. Navodno najmoćniji čovjek na svijetu, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama u svojoj je nemoći u nekoliko navrata bijesno šetkao obalom Louisiane, gunđajući nešto sebi u bradu i čeznutljivo gledajući prema pučini. Najžalosnije je da ni nakon dva mjeseca kontinuiranog neuspjeha sustava u cjelini BP nije ni na koji način kažnjen.
Dapače, regulatorna agencija koja je trebala paziti kako taj vodi svoje poslovanje bila je najobičnija šala, gomila prilično jeftino kupljenih državnih činovničića koji su okretali glavu cijelo vrijeme od činjenice da te kompanije uopće ne vode brigu o sigurnosti svojih bušotina. Doduše, bilo je i onih koji su radili svoj posao i napisali pokoje izvješće o sigurnosti naftnih bušotina. Occupational Safety and Health Administration, nešto kao inspekcija rada, utvrdila je nakon eksplozije u BP-ovoj rafineriji 2005. u Texas Cityu u kojoj je poginulo 15 ljudi da su dvije BP-ove rafinerije odgovorne za 97 posto svih slučajeva kršenja sigurnosnih propisa u naftnim kompanijama. BP ima dug popis nezgoda i dugu povijest niske razine sigurnosti u svojim postrojenjima.

Kupljeni za 'siću'
Točka na 'i' reakcija je lokalnih političara i stanovnika koji jesu pokupovali naljepnice 'BP sucks' ('BP je smeće'), ali, kažu strani mediji, ostaju veliki zagovornici naftnih kompanija. Bože moj, nisu svi kao BP, druge su kompanije dobre. Štoviše, spomenuti su među najvećim saveznicima velikih naftnih kompanija. Predsjednik Obama osim žalbi na reakciju vlasti i BP-a naslušao se, naime, i pritužbi na šestomjesečni moratorij na novo bušenje nafte u moru. ‘Nema nikakva načina da prestanu bušiti. Obama govori o potpunom prestanku bušenja u vodi, ali tko će nas onda hraniti?’ sumira sjajno jedan lokalni momak. Tako BP-u nije bio problem s otprilike 5.000 dolara navodne odštete smiriti lokalne ribare. Na to je do sada potrošio tričavih 46 milijuna dolara i predviđa da će do kraja mjesece ta suma narasti na 84 milijuna.  Naravno, neće se BP tako lako izvući s odštetama. One ozbiljne, tvrtki, državi i sličnima, tek počinju i procjenjivat će se kad cijela priča završi i počisti se cijeli nered (do sada je samo na pokušaje čišćenja BP potrošio otprilike milijardu dolara), a taj posao ni približno nije pri kraju.

Nemjerljiva šteta
BP-ova zadnja nezgodica počela je 20. travnja kad je njegova morska platforma u Meksičkom zaljevu eksplodirala i potonula dva dana poslije ubivši usput 11 ljudi i posljedično prouzrokujući izlijevanje nafte koje se protegnulo do obala Louisiane, Mississippija, Alabame, Teksasa i Floride. Dnevna količina nafte u početku je bila procijenjena na otprilike pet tisuća barela, ali sada je ta procjena između 12 i 19 tisuća. To su Vladine i BP-ove procjene, no Steven Werely, profesor strojarstva na Sveučilištu Purdue, procijenio je ukupno curenje na više od 100 tisuća barela. Procijenio, jer BP ne dopušta znanstvenicima da se na licu mjesta uvjere u količinu iscureme nafte. Zadnji u nizu pokušaja da se curenje nafte nekako zauzda uspio je pohvatati tek pola ukupne količine nafte. Riječ je o dosad najuspješnijem pokušaju koji usisava otprilike 10,5 tisuća barela nafte na dan. Problem je što trenutačni sustav ima ograničenje od 15 tisuća barela na dan, koliko brodovi na površini mogu primiti. U BP-u uvjeravaju da rade na povećanju efikasnosti sustava. Međutim, dosad napravljena šteta tolika je da tehnički dio priče više nema težinu. Obale nekoliko država zatrpane su naftom, efekti na ekosustav područja tek će se vidjeti i osjetiti u nekoliko idućih godina, a pljuska koju je kapitalizam naoružan multinacionalnim kompanijama opalio zdravom razumu i ostatku ostataka osjećaja za društvenu odgovornost žarit će još dugo. S druge strane ne treba uopće žaliti nesposobnu, korumpiranu i čudnim idejama vođenu vlas, koja, inače, ne propisuje kao nužnost daljinsko zatvaranje bušotine kakvo propisuju Brazil i Norveška.