Blagotvorni učinak interesa stranoga privatnog kapitala

Vrlo su snažni ekonomski razlozi za integraciju nacionalnih ekonomija Jugoistočne Europe. Dnevna politika i politička ekonomija još nastoje prevladavati, ali utjecaj politike sve je slabiji

Piše: mr. sc. Damir Novotny
[email protected]

Očekivano objavljivanje neovisnosti Kosova i priznavanje neovisnosti od strane SAD-a i većine zapadnih saveznika, uključujući neposredne susjedne zemlje poput Hrvatske, Mađarske i Bugarske, te očekivane negativne reakcije Srbije kreirali su novu neravnotežu političkih odnosa u regiji Jugoistočne Europe. S obzirom na u međuvremenu snažno dinamiziranu regionalnu trgovinsku razmjenu i rastuću međusobnu ovisnost nacionalnih ekonomija, sve su glasnija pitanja hoće li politički odnosi (ponovno) ugroziti one ekonomske?

Iako bi se na pojavnoj razini pogoršavanje slike političkog krajolika Jugoistočne Europe moglo usporediti s događajima spočetka 90-ih godina prošlog stoljeća, duboke promjene u ekonomskim strukturama govore u prilog optimističnim prognozama razvoja budućih događaja. Politička i što je još važnije ekonomska demokratizacija, uz istodobno jačanje institucija, stvorila je posve novo okruženje za neposredna strana ulaganja i rast uloge privatnog sektora u nacionalnim ekonomijama tih država. Gotovo bez presedana u novijoj ekonomskoj povijesti regije, a koja danas osim zemalja bivše Jugoslavije obuhvaća Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku i Moldaviju, ekonomija se ubrzano razvija na temeljima privatnog vlasništva i slobodnog poduzetništva.

Privrede tih zemalja rastu prema stopama između četiri do osam posto na godinu. Osim demokratskih procesa početih prije nešto manje od desetljeća, povoljan okvir za ekonomski rast predstavljaju integracije u EU i NATO koje donose ubrzani dotok stranog kapitala. Neposredna strana ulaganja bilježe poseban rast u Bugarskoj, Rumunjskoj i Hrvatskoj, ali i u Srbiji te u BiH. Zahvaljujući reformama provedenim prije ulaska u punopravno članstvo u EU kao i povoljnim okolnostima u pogledu raspoloživosti glavnih činitelja ekonomskog rasta, Bugarska i Rumunjska su 2005. g. otvorile ciklus snažnih investicija u realnom sektoru.

Vlade tih zemalja uspješno su iskoristile pristupne fondove EU, ali i svoje rastuće fiskalne kapacitete kako bi ubrzale neposredna strana ulaganja. Svjedoci smo da velike međunarodne tehnološke i automobilske korporacije sele svoje pogone iz skupih zemalja Zapadne Europe upravo u Rumunjsku i Bugarsku. Neposredna strana ulaganja u Hrvatskoj su bila vrlo snažna u telekomunikacijama, financijskom sektoru, ali i u sektoru nekretnina te u turističkom sektoru. Slično se događa i s Crnom Gorom, u kojoj je Vlada ostala donekle zatečena vrlo snažnim inozemnim ulaganjima na jadranskoj obali. Ubrzana privatizacija u industrijskom sektoru BiH i Srbije također ubrzava dotok stranoga kapitala. Bankarski sektor u BiH posebno je meta talijanskih i austrijskih banaka; ukupna aktiva svih banaka u BiH prelazi 11 milijardi eura i raste prema stopi višoj od 20 posto na godinu.

Vlada Republike Srbije posve je liberalizirala domaće financijsko tržište. Većina banaka našla se u rukama međunarodnih bankarskih grupacija. Uz u ostatku regije već prisutne talijanske, austrijske i francuske banke, na tržištu Srbije uspješno se pozicioniraju i grčke banke. Bankarska aktiva je u posljednjih nekoliko godina udvostručena i na kraju 2007. g. iznosila je 21 milijardu eura. Komparativna analiza nacionalnih ekonomija ukazuje na to da se može očekivati daljnji rast bankarskog sektora u BiH i Srbiji, ali i u Makedoniji i Albaniji. Daljnja penetracija kredita u nacionalnom dohotku u budućnosti će se zasigurno nastaviti, kao što se to dogodilo u Hrvatskoj, koja je s 35 milijardi eura bankarske aktive i još oko 10 milijardi aktive nebankarskog dijela financijskog sektora regionalni lider.

Nacionalne ekonomije zemalja u regiji kompatibilne su i u tom se smislu može očekivati daljnji rast trgovinske razmjene. Hrvatska ima razvijene sektore financijskih i drugih usluga te tehnološki napredniju prerađivačku industriju. Neposredna strana ulaganja u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj su bila fokusirana upravo na sektor usluga i nekretnina, a potencijali rasta otvaraju se u agrarnoj proizvodnji i pratećoj prerađivačkoj industriji. Nedostatak radne snage predstavlja veliko ograničenje rasta hrvatskoga gospodarstva. Rješenje je naravno u reformama javnog sektora, koje moraju osloboditi višak 'plavih ovratnika' koji će povećati ponudu radne snage i sniziti troškove rada, toliko nužne činitelje za podizanje konkurentske sposobnosti hrvatskih poduzeća na otvorenome europskom tržištu.

Problem nedostatka radne snage uvelike se može ublažiti liberalizacijom tržišta rada i imigracijskih politika koje bi omogućile migraciju radne snage iz zemalja Jugoistočne Europe u Hrvatsku. U tom smislu hrvatska ekonomija može odigrati ulogu sličnu onoj kakvu je odigrala austrijska privreda u 70-im godinama dvadesetog stoljeća.Ekonomija BiH je tradicionalno naslonjena na hrvatsko gospodarstvo. Iako slovenska poduzeća nastoje snažnim ulaganjima rehabilitirati svoje predtranzicijske tržišne pozicije u regiji, to im zbog neprilagođenih strateških i poslovnih modela vrlo teško polazi za rukom. Integracija hrvatske i bosansko-hercegovačke ekonomije naprosto je prirodnija i zasigurno će u budućnosti biti sve važnija za rast hrvatskih ali i bosanskohercegovačkih poduzeća. U Republici Srpskoj je, zbog posebnih političkih veza sa Srbijom, prevladavala uloga srbijanskih poduzeća. Demokratizacija tog entiteta i ekonomska liberalizacija otvorile su ovo tržište međunarodnim ulagačima, ali i ulagačima iz Hrvatske. Jednako tako, poduzeća iz RS-a sve se snažnije pozicioniraju na tržištu Federacije BiH kao što i 'federalna' poduzeća sve uspješnije proširuju svoje poslovanje na cjelokupno tržište BiH.

Srbija ima velike potencijale za masovnu agrarnu proizvodnju, za koju Hrvatska jednostavno nema dovoljno površina. Već danas prerađivači uljarica imaju, a posebno u kontekstu najavljenih investicija u proizvodnju biogoriva, poteškoća u nabavi sirovina. Zagrebački Agrokor je u velikoj mjeri i zbog tog razloga preuzeo 2005. g. tvornicu ulja u Zrenjaninu. Tvornica ulja u Čepinu, još u državnom vlasništvu, više od jedne trećine svojih potreba za sirovinom mora uvoziti. Rudarska proizvodnja i proizvodnja čelika kao i metaloprerađivačka te automobilska industrija u Srbiji, čija je privatizacija upravo u toku, vrlo će se brzo osposobiti za konkuriranje na regionalnom tržištu. I unatoč upornim višestrukim pokušajima oživljavanja čelične industrije u Hrvatskoj, čeličane u Sisku i Splitu daleko su od nekadašnjih kapaciteta.

U međuvremenu su svoju poziciju na regionalnom tržištu učvrstili vodeći međunarodni igrači u toj industriji: Mittal Steel u Zenici i US Steel u Smederevu, od kojih hrvatska građevinska industrija kupuje armirajući čelik, a koji od hrvatskih poduzeća kupuju otpadno željezo i neke sirovine važne za proces proizvodnje čelika. Zaključen je i proces privatizacije rudarsko-metalurškog konglomerata u Boru, jedinog proizvođača bakra i zlata u regiji, kojega je preuzeo austrijski industrijalac Mirko Kovač. To je svakako dobra vijest za hrvatske proizvođače energetskih kablova. Metalurška industrija Albanije tek mora dočekati val investicija, ali ona je golem sirovinski potencijal za prerađivačke industrije u regiji. Makedonskoj ekonomiji Srbija je važan trgovinski partner, ali za poljoprivrednu proizvodnju posebno su važni odnosi s Hrvatskom. S obzirom na veliku turističku potražnju, hrvatska industrija vina mora uvoziti rinfuzno vino iz Makedonije, koja raspolaže s golemim vinogradskim površinama i podrumskim kapacitetom.

Kosovska je ekonomija u velikoj mjeri devastirana. Stabilizacija političkih odnosa nastalih nakon osamostaljenja, ali i snažna vojna prisutnost NATO-pakta, zasigurno će voditi prema velikim ulaganjima u energetskom sektoru. Kosovo raspolaže, naime, s najvećim rezervama ugljena u Europi, koje se mogu iskoristiti u proizvodnji energije koju, primjerice hrvatska ekonomija mora uvoziti. Postoje, dakle, vrlo snažni ekonomski razlozi za integraciju nacionalnih ekonomija Jugoistočne Europe. Dnevna politika i politička ekonomija još nastoje prevladavati, ali utjecaj politike sve više slabi.

Europske i euroatlantske perspektive, kao što se to političkim rječnikom obično kaže, predstavljaju doista vrlo snažan signal za međunarodne privatne ulagače koji očekuju natprosječno brz ekonomski rast regije u narednim desetljećima. Bez obzira na prijeteće političke signale i radikalno nacionalističku retoriku, privatni kapital koji je posljednjih desetak godina investiran u regiji zasigurno će vršiti pritisak na daljnju ekonomsku demokratizaciju i uravnoteženje političkih odnosa. Pritom možda neke zemlje neće dosegnuti ideale institucionalnog ustroja kakav poznajemo u razvijenim zemljama EU (BiH), ili neće biti uzor parlamentarne demokracije (Srbija), ali će gotovo sigurno interesi ekonomskog rasta i razvoja prevladati nad političkim procesima. Prvi put u povijesti regije.