Bliskoistočni državni fondovi preuzimaju igru

 Šest zaljevskih zemalja kontrolira fondove teške 1,7 trilijuna dolara što je ukupna vrijednost svih hedge fondova na svijetu. Šest zaljevskih zemalja - Abu Dabi, Dubai, Kuvajt, Oman, Katar i Saudijska Arabija - čine gotovo pola svjetskih državnih fondova

Duboko u tvrđavi vladinih ministarstava u Kuwait Cityu, Bader M. Al Sa’ad pomiče milijarde dolara poput figura na šahovskoj ploči. Mršav i državničkog stava, šef Kuvajtske investicijske agencije upravlja s 213 milijardi dolara vladina novca. Njegov portfelj, jedan od najvećih tzv. državnih fondova na svijetu, konstantno se obogaćuje svježim novcem  koji u Kuvajt stiže kao isplata nafte. Al Sa’ad, 50-ogodišnji menadžer, na ovoj poziciji četiri godine, vrlo je pričljiv. Kaže kako bi želio investirati više u Kinu i Brazil, ali i ostala ‘vruća’ tržišta u razvoju, a manje u Britaniju i Francusku. Tome pridodaje velike udjele, barem 4 mili-jarde dolara teške, u blue chips kompanije, posebice američke, ali i vrijednosne papire s hipotekarnim jamstvom, inače vrlo riskantno područje. Oko 15% portfelja nalazi se na tržištima u razvoju, privatnom kapitalu i hedge fondovima, što je 15% nego kada je stigao. Državni fondovi iz Perzijskog zaljeva mijenjaju naličje globalnih financija na način koji često iritira Zapadnjake. Posljednjih su mjeseci zaljevski fondovi kupili velike udjele u Citigroupu, private equity gigantu Carlyle Groupi, procerskom teškašu AMD-u, europskom proizvođaču aviona EADS-u, ali i u drugim velikim kompanijama. Jasno je da postaju sve jači igrači u svijetu kapitala.

Nova imena, nove taktike

Uspon trojice menadžera s tog područja, kuvajtskog Al Sa’ada, Sameer Al Ansarija iz Dubaija i Davida Jacksona iz relativne anonimnosti oduzima dah. Nije često takva nekolicina kontrolirala tako puno. Menadžeri inzistiraju kako se Zapadnjaci nemaju čega bojati. Al Sa’ad recitira dobro pripremljene razloge: prvo, njegov fond pristaje na višegodišnje vezanje i investiranje, drugo, svoje primjedbe i zabrinutost Al Sa’ad izražava iza zatvorenih vrata a ne u javnosti. No nedavni potezi nekih fondova izazivaju sumnju. Pedeset milijardi dolara teška Katarska agencija za investiranje, koju vodi njihov premijer al-Thani, surađuje s hedge fond aktivistom Nelsonom Peltzom na vabljenju britanske tvrtke Cadburry Schweppes. Dubai Holding je bio toliko agresivan u svom proganjanju OMX grupe iz Švedske, da se ogriješio o regulatorna tijela tamo. Čak i kompanije koje surađuju sa zaljevskim fondovima su u stanju pripravnosti. Dubai International Capital, koji upravlja s 12 milijardi dolara u vlasništvu vladara Dubaija, šlagirao je Wall Street prošle jeseni kada je njihov šef odaslao pisma Morgan Stanleyu, UBS-u, Goldman Saschsu, Citigroupu i drugim top investicijskim bankama, zahtjevajući u njima 50 milijardi dolara od svakog od njih za osnivanje novog fonda, zaprijetivši povlačenjem svog poslovanja. Neki su pristali. Spojite nove, opake taktike zaljevskih fondova s njihovim ogromnim bogatstvom i relativnim neiskustvom u upravljanju kompanijama i imate recept za probleme.

 Novca napretek

Šest zaljevskih zemalja - Abu Dabi, Dubai, Kuvajt, Oman, Katar i Saudijska Arabija - čine gotovo pola svjetskih državnih fondova. Zajedno kontroliraju nekih 1,7 trilijuna, jednako kao svi hedge fondovi na svijetu, i više od 1 trilijun dolara teške private equity industrije, a Morgan Stanley predviđa da će ukupna suma rasti za oko 400 milijardi dolara godišnje narednih sedam godina. Bankari procjenjuju da su zaljevski fondovi zaradili oko 180 milijardi dolara prošle godine, što je polovica prihoda prikupljenih na nafti i plinu. Veterani Wall Streeta boje se da zaljevski fondovi idu prebrzo, jer se vođenje kompanija bitno razlikuje od pasivnih udjela. Čak i stari profići teško vode kompaniju koja se nađe u teškoćama, uvali u dug i izgubi ključne ljude. Naglo povlačenje katarskog fonda iz deala sa Sainsburryem poslužilo je kao dobar izgovor Zapadnjacima da etiketiraju Istočnjake nepouzdanima. Velik je problem činjenica da fondovi s tog područja nemaju naviku skupo plaćati top menadžere što je rezultiralo tvrdnjom jednog višeg bankara u Dubaiju da je oko 90% tamošnjeg kadra drugorazredno. To ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da ti ogromni fondovi nisu situirani u šačici maljucnih, naftom bogatih država u jednoj od najeksplozivnijih svjetskih regija, i koje se za obranu pouzdaju u američku vojsku, a za radnu snagu u imigrante. S druge strane, zaljevski fondovi se grozničavo pripremaju za dan kad će presušiti nafta, a da bi to uspjeli moraju riskirati. Al Sa’ad osjeća jak pritisak da generira zaradu, zadovolji svoje političke šefove i dobije poštovanje Wall Streeta. Njegov fond već generira prihod veličine kuvajtskog budžeta, no on planira udvostručiti svoja sredstva. Zasada Al Sa’ad bilježi uspjeh - njegov je fond vratio 13,3% u fiskalnoj godini koja je završila u ožujku, no nije još zadovoljan.

 Riskantna ulaganja

 Ideja kojom se vodi je jednostavna. Oko 60% portfelja veže se s tradicionalnim dioničkim i obvezničkim indeksima, dok manji dio sada ide u riskantnije poduhvate kao što su private equity i hedge fondovi. Ipak, oprezan je jer zna da 400 zaposlenika fonda nema dovoljno iskustva u velikom buisnessu. Njegov kolega Sameer Al Ansari, šeg fonda iz Dubaija, sasvim je obrnuta slika. Čim je stigao rasporedio je 60% portfelja u private equity i režirao šest kupovina. Prošle je godine skoro postao i vlasnik engleskog nogometnog kluba Liverpoola, no izgubili su utrku sa sjevernoameričkom tvrtkom. Cilj mu je, kao i kolegi, udvostručiti portfelj. Ipak, ovakav žestoki pristup košta, pa je za svaki dolar njegov Global Strategic Equities Fund posudio 4 dolara. Neki financijaši u Dubaiju smatraju kako se uvalio preko glave. I dok njegovi ljudi ponavljaju kako Al Ansari postiže 20% godišnjeg povrata na investiciju, bankari su skeptični. Problem je kažu u temeljima tog kapitala odnosno činejnici da će se njegove private equity investicije teško prodati na današnjim turbulentnim tržištima. Uz to, cijene dionica nekih tvrtki u kojima je kupio udjele bilježile su ozbiljne padove u posljednje vrijeme.

 Zapadnjaci još uvijek rijetkost

 Zapadnjaci su još uvijek rijetkost u zaljevskim fondovima, od kojih neki postoje još od 1950-ih. David Jackson, 41-ogodišnji američki šef dubaijskog Istithmar fonda prošao je zvjezdani uspon. Nakon školovanja na Yaleu i Princetonu, proveo je 9 godina u Lehman Bros., da bi 2003. došao pomoći prijatelju uspostaviti investicijski fond u Dubaiju. I on je krenuo s kupovinama udjela na veliko, uglavnom na zapadu. Tu su Kerzner International, Standard Chartered Bank, GLP Partners i Barney’s. Sljedeći su mu korak, kaže, hipotekarne kompanije, nepravedno podcijenjene zbog recentne krize. Jackson očekuje puno od svojih zaposlenika. Na jednom sastanku uprave, desetak investicijskih menadžera prošlo je kroz cijeli niz mogućih poslova u industrijama od zabave uživo do financija. Dvaput je morao dodavati maramice članovima tima koji su priznali da im se investicije ne razvijaju kako su zamislili. Kako se produbljuje kreditna kriza, investicijske banke i private equity tvrtke povlače se sve više iz sklapanja poslova kako bi vidali rane, a za to vrijeme zaljevski fondovi popunjavaju prazninu. Analitičari tvrde kako nema sumnje da će promjeniti financijski svijet, no nisu sigurni da će to biti nabolje. Ipak, jedno je jasno - taj kapital nasušno je potreban.

Pripremio: Vanja Figenwald