Blues za HRT

Mozgala sam cijelu noć ne bih li shvatila što se iza brda valja, zašto se Vlada baš sada sjetila uvesti reda na HRT-u financijskim kažnjavanjem. Nema tu puno mudrosti, medalja i ovoga puta ima dvije strane. I obje su ružne.

Piše Gordana Gelenčer

Od početnog, kratkotrajnog zanosa Programom oporavka koji je, doduše, debelo kasnio, ostale su tek ruševine. Ako pažljivije pročitate intervju s guvernerom u tiskanom broju Lidera možete se neugodno iznenaditi rezultatima 'državnog' financiranja. I još koječim drugim. Ako imate slab želudac ili problema s pronalaženjem optimizma, možda je bolje da ga ni ne čitate. Mnogo toga što je u programu napisala, Vlada ne provodi ili ne provodi u obliku koji je sama zacrtala. Ali se zato poput pijavice drži pobjedničkog alata – populizma. Vlada je pokazala da se nikada neće distancirati od podilaženja masama, bili izbori blizu ili ne. Svaki se bod računa, zar ne? Populizam pri tome izjednačava sa socijalnom osjetljivošću istodobno gurajući izmjene ZOR-a koje se u Programu oporavka ni svijećom ne mogu naći. Svatko će za zrncem zdravoga razuma lako izračunati da je lanjsko obećanje o radikalnim rezovima ostalo samo to – obećanje. I da su svi rezovi uglavnom završili na leđima zaposlenih. Spominjalo se, sjećate se, i 10 milijardi kuna. A spali smo na 400-500 milijuna manje radničkih prava i rezanje pretplate?! Takvi su potezi krajnji domet?!

No populizam je samo jedan od razloga 'napada' na HRT. Teško je ne primijetiti kako je Vlada odlukom o smanjenju pretplate zakucala čavao baš u trenutku kada se HRT trulo urušava iznutra. Ima li išta lakše nego priviti na grudi jedan od najvažnijih medija u Hrvatskoj koji će tako postati potpuno ovisan o proračunu (i o ideologiji vladajuće stranke)? Odgledala sam sinoć duel Šuker-Novak Srzić u nevjerici. Ministar nije pružio niti jedan jedini valjani razlog oduzimanja novca, jer sa štednjom, proračunom, oporavkom i recesijom taj potez nema blage veze. Ni u tragovima. U svoju je obranu čak prizvao i porezni dug HRT-a koji je još 2005.godine pokušao naplatiti. Osobno sam tada konzultirala nekoliko poreznih stručnjaka i svi su složili kako HRT (niti bilo koja druga televizija) nema razloga plaćati PDV, jer proizvodi program i taj proizvod prodaje dalje. Baš kao i bilo koja druga tvrtka. No, zakon je zakon i PDV se mora plaćati. Zašto se ministar u proteklih pet godina nije potrudio naplatiti taj PDV? Vjerujem da bi tada glavešine na HRT-u drukčije vodile financije i program. Stanje na HRT-u može se očistiti jedino dobrom političkom voljom, ne financijskim upropaštavanjem. Ipak, ne mogu odoljeti i cinički ne primijetiti da HDZ-ova Vlada ruši, priznali to ili ne, HDZ-ovu televiziju. To je valjda neka kozmička pravda. 

Ta je strana medalje doista prljava. No ni druga nije blistava. Kao netko tko jako dobro poznaje stanje iznutra, a sada i kao distancirana gledateljica pitam se kada je to i s čijim blagoslovom HRT prestao biti javnim servisom? Zapravo znam kada – onoga trenutka kada je otpočeo utrku s komercijalnim sadržajima Nove TV i RTL-a. Bez da su pretplatnike išta pitali. Bila sam duboko nesretna što jednu od najboljih javnih televizija u regiji pretvaraju u javni cirkus. HRT odavno nije javna, čak ni državna nego – interesna televizija. Godinama ondje caruju interesne skupine koje su znalački uvezale politička poznanstva i novac. Rijetko tko ne zna da je HRT posljednje mjesto na svijetu na kojemu ćete potražiti prijatelja. Postoje samo zajednički interesi. Takva je politika ušutkala ili otjerala većinu novinara koji su znali svoj posao. I dovukla neke druge 'prijatelje'. Koje novinarsko ime danas možete povezati s nekim konkretnim sektorom? Koga možete izdvojiti onako kako ste izdvojili Joška i povezali ga s neobičnim i ne-dosadnim, onako kako ste Sanju povezali s 'pročitanim' financijama? Ti su ljudi bili HRT-ovo najjače oružje protiv konkurencije. Koje je, čini mi se prilično planski, uništeno. Ostali su poslušni mediokriteti. I rijetki pojedinci koji (uglavnom neuspješno) prkosno pokušavaju spasiti što se spasiti dade.

Kada smo to posljednji puta u nekom gledljivom terminu mogli pogledati film koji se ne ubraja u prežvakani američki junk? Sve što vrijedi, europsko, azijsko, alternativno, neovisno, u onim rijetkim trenucima kada se i prikažu, u najboljem je slučaju gurnuto u vrijeme tik prije ponoći. Kada smo to uspjeli nešto čuti o sportovima koji nisu komercijalno isplativi? Gdje je nestalo vrijeme kada smo uživali u opisu klizačkih odijela? Zar nije zadaća javne televizije mladima pokazati da postoji još nešto osim unosnih Formula i Volim nogomet(a)? Gdje je nestala želja za snimanjem vlastitih dokumentaraca, onakvih kakve s dušom sada radi samo Stipe Božić? Kako je moguće da u najvećoj krizi novoga doba HRT ima jednu jedinu emisiju o gospodarstvu? Zašto je sve što vrijedi (a toga doista nema puno) gurnuto u vrijeme kada je publika na poslu ili spava?  Takvu televiziju ne želim plaćati ni lipe. No spremna sam platiti i više od 80 kuna – samo mi dajte program kojeg se neću sramiti!