Bude li trebalo, EU može Hrvatsku uvesti u Uniju i političkom odlukom

 Izjave da referendum u Irskoj neće omesti Hrvatsku na putu u Uniju temelje se i na mogućnosti da se hrvatski pristupni ugovor predstavi kao amandman na postojeći Ugovor i tako zaobiđe za sada propali novi Lisabonski ugovor

Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]

 I dok se po svijetu osniva ili se predlaže osnivanje organizacija modeliranih prema Europskoj uniji, ona prolazi kroz još jednu krizu. Nakon što u Nizozemskoj i Francuskoj 2005. godine nije prošao nacrt europskog ustava, koji je trebao odvesti EU u novu fazu društveno-političkog razvoja, najnovije irsko odbijanje Lisabonskog ugovora novi je udarac budućnosti EU. I tada su europski glavešine ošamućeni izjavljivali da ustav nije mrtav i da EU ide dalje. Realnost je bila drugačija. Nakon prospavane noći, vođe EU shvatili su da je nužno primijeniti nešto suptilniju taktiku.
Ta suptilnost se očitovala u novom ugovoru koji je izgubio naziv Ustav, i prošao kroz neke kozmetičke promjene, e da bi se mogao u drugom pokušaju proturiti mimo, kako su voljeli reći, frustriranih birača. Ipak, na putu su se našli Irci, koji su već prije pokušali osujetiti europski projekt stoljeća, širenje na novih deset članica Istočne Europe. Tada je, pak, europska administracija pokazala znatno manje suptilnosti i jednostavno objasnila Ircima da će glasovati dok ne izglasuju pozitivan rezultat. Objašnjavati im nije bilo potrebno dvaput. Stvar se sada ponavlja, ali ovaj povratni udarac mogao bi biti i znatno gori od prvog pokušaja nestašnih Iraca da pomute europsko veselje. Lisabonski je ugovor svojevrsni surogat propalom ustavu koji je trebao osigurati nove mehanizme razvoja te integracije i prilagoditi glomaznog i inertnog igrača novim uvjetima igre.

Francuski predsjednik Sarkozy požurio je izjaviti da se ratifikacija, koju je već obavilo 18 zemalja, mora nastaviti, te za to već iskamčio garancije poslovično nevoljkih Britanaca da neće naprasito odustati od procesa zbog najnovijih događaja. No, mogle su se čuti i ‘ratobornije’ izjave, poput one Jean-Claudea Junckera, luksemburškog premijera, koji je rekao da je vrijeme za ‘klub nekoliko zemalja istinski posvećenih zajedničkim politikama'. Takvo bi raslojavanje EU bilo pogubno, jer bi pokrenulo njegovo rastakanje.

 Kad se okućili, kapiju bi zaključali

Najčešća i najpopularnija objašnjenja takve inatljivosti stanovnika Irske, inače poprilično neinformiranih, jest da su ljutiti jer nema dovoljno transparentnosti, jer je EU previše narušio suverentitet nacionalnih vlada, jer je europska administracija preglomazna i elitistička, što god to trebalo značiti, jer ne žele preblisko vezivanje unutar organizacije, jer se donose odluke bez uključivanja masa (inače njih 500 milijuna), jer će im se nametnuti legalizacija pobačaja, jer će se povećati porezi, jer... Činjenice da su bogatiji nego ikad upravo zahvaljujući snazi te organizacije, da pojedinačno nitko od njih (izuzev ‘starih’ sila Njemačke, Francuske i Britanije) ne bi predstavljao relevantnu silu u svijetu, da su vladajuće administracije u njihovim zemljama uglavnom pet puta gore, nisu izgleda igrale previše u mislima ljudi.

Osim toga, prikriveni je strah da će hrpetine gladnih i žednih Istočnoeuropljana otvaranjem granica nagrnuti u njihove zemlje meda i mlijeka. Posljednja dva proširenja jasno su pokazala svu promašenost takvog razmišljanja, jer golemih selidbi radne snage ipak nije bilo.Svi dobro žive u njemu, ali nekako baš svima smeta taj EU. Irska je, inače, ušla 1973. godine u paketu s Ujedinjenim Kraljevstvom i Danskom (na leđima UK točnije, jer se smatralo da su dotične ekonomije toliko međuovisne da ih je nužno uvesti zajedno) kao jedna od najsiromašnijih zemalja na europskom kontinentu. Kroz iduća desetljeća isisala je iz EU fondova zamašne količine novca, da bi danas postala jedna od najbogatijih država članica. Iako, naravno, oni vole vjerovati da su svojom pukom reformatorskom genijalnošću postigli to što jesu, istina je da bi bez izdašne financijske potpore slika izgledala nešto drugačije. Tako, kad su se lijepo okućili i sredili, kapiju bi čvrsto zaključali.

 Samouvjereni hrvatski političari

Propali referendum u Irskoj neposredno pogađa Hrvatsku. Europska unija, naime, zasad funkcionira na svom ‘maksimalnom institucionalnom kapacitetu’, odnosno prema ugovoru iz Nice koji je provizorno rješenje i predviđa EU s najviše 27 članica. Novi ugovor potreban je da bi se, među ostalim, omogućilo i daljnje širenje Unije. Nije dosta samo primiti nekoga u klub, nužno je odrediti niz detalja poput broja poslanika u parlamentu, broj glasova u Vijeću i razne druge tehnikalije. Zbog toga su se, ubrzo nakon irskog ‘ne’, pojavile špekulacije u domaćim medijima. Predstavnik Europske komisije u Zagrebu Vincent Degert požurio je, u društvu ministra vanjskih poslova i europskih integracija Gordana Jandrokovića, otkloniti strahove domaće javnosti u pogledu usporavanja pristupanja Hrvatske Uniji.

- Hrvatska se ne treba bojati rezultata irskog referenduma. Poštujemo odluku irskih birača i žao nam je zbog toga, ali ništa neće usporiti Hrvatsku - izjavio je Jandroković. Koliko god samouvjereno zvučali naši dužnosnici, ipak je veliko pitanje kako će se stvari sada za nas razvijati i nitko ne može sa sigurnošću prognozirati koliki će efekt taj zastoj imati na Hrvatsku. Najveća je prednost Hrvatske u ovom slučaju njena veličina i činjenica da EU pojedinačno zemlju tolike veličine glatko može apsorbirati, pa i političkom odlukom ako se za to javi potreba. Uz nesmiljeno navijanje nekih zemalja članica i tihu potporu mnogih drugih, lako je moguće da se upravo to i dogodi, a pravno bi se pristupanje reguliralo, najvjerojatnije, postavljanjem hrvatskoga pristupnog ugovora kao amandmana na postojeći Ugovor. Osim toga, kakvi god problemi bili na pameti birača u EU, jasno je da odluke nisu usmjerene protiv Hrvatske, pa ni naše pristupanje ne bi trebalo uzrokovati negativne osjećaje među građanima Unije.

Naravno, puno će ovisiti i o Hrvatskoj da ubrza reforme i stigne postavljene rokove.Kako bilo, jasno je da plebiscitarna demokracija nije uvijek čudesni eliksir i da građane ne bi trebalo podcjenjivati, ali ni precjenjivati. Postavlja se pitanje koliko je uputno nešto toliko važno davati na izglasavanje ljudima koji o dotičnoj materiji gotovo ništa ne znaju, kao i koliko je opravdano dopustiti da 800 tisuća ljudi odlučuje vlastoručno o sudbini 500 milijuna ljudi. Krivica sigurno dijelom leži u vladama koje ljude ne informiraju dovoljno, ali i na građanima. Ako su dovoljno odrasli da glasuju, onda su i dovoljno odrasli da razmišljaju i sami se informiraju o onome o čemu odlučuju.