Bunt su pokrenuli veliko siromaštvo, visoka nezaposlenost i inflacija te posebice rast cijena hrane

Tko god preuzme vlast u Egiptu, a zasad uopće nije sigurno tko stoji iza revolucije jasmina, suočit će se s uništenom ekonomijom, golemim razlikama između bogatih i 40 posto siromašnih te korupcijom. Tjedni rasula na ulicama većih gradova tomu će još samo dodati koji negativni postotak, jer gospodarstvo stoji, nafta poskupljuje, turisti se neće brzo vratiti.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Ni nakon više od tjedan dana općeg kaosa u Egiptu iz cijele bulumente redovitih izvještaja nije lako naći glavu i rep onomu što se događa. ‘Događanje naroda’ rijetko je kad spontano, koliko se god takvim činilo, no upravo nemogućnost utvrđivanja konkretnog izvora prosvjeda nakon toliko vremena zbunjuje cijeli svijet. Koliko se dosad moglo vidjeti, nema nevidljive ruka koja od Tunisa preko Egipta pa do Jordana pokušava ‘skinuti’ okoštale prozapadnjačke režime, što zapravo ne smiruje previše. Ne smiruje, jer ako nema jasne sile, ne može se ni predvidjeti kamo to ide. Upravo to zabrinjava Zapad, sasvim očito i dalje šokiran nevjerojatnom brzinom raspadanja svega što je pomno gradio 30-ak godina.

To pak nameće dalekosežan zaključak o konačnom smanjenju zapadnjačke moći i utjecaja na globalno važnim točkama, kakva Egipat nedvojbeno jest. Amerika, još manje Europa, ionako uvijek dva koraka iza, savršeno je jasno, to uopće nije očekivala i nema pojma što da misli o tome. Izjave koje su se proteklih dana mogle čuti, inače prilično oskudne za grlate zapadnjake uvijek spremne na zagovor demokracije i ljudskih prava, sugeriraju, štoviše, čine očitim, da nitko od njih nema pojma koje stajalište zauzeti. Odlučili su se stoga ograničiti na općenite i mutne izjave bez jasnog stajališta da bi kupili vrijeme i dočekali bistrenje situacije.

Zbunjeni Zapad
Njihova dvojba sasvim je razumljiva. U pitanju je strateški iznimno delikatno područje, što zbog Sueskog kanala, što zbog Izraela, što zbog cijelog okruženja. Nije bilo razdoblja u povijesti u kojem Egipat nije bio veoma važna točka šire geopolitike. Hosni Mubarak, ocvali egipatski predsjednik, diktator koji zemljom vlada od 1981., tipični je zapadnjački politički maneken. Čvrsta ruka, ekonomija prilagođena malobrojnoj eliti (40 posto stanovništva živi u siromaštvu), ovisnost o stranoj pomoći, pripremanje sinčića bankara za nasljednika i slično, ali zato suradnja sa Zapadom u svim interesnim pitanjima. Onda, opet, kako neredi jačaju, prerastaju u revoluciju i kaos, sve je sigurnije da stari Hosni jednostavno neće moći opstati na vlasti. E, sad, da je kojim slučajem neka Kina u pitanju, zapadni lideri natjecali bi se tko će glasnije prizivati paljenje svjetla liberalnog kapitalizma u autokratskom, totalitarnom mraku, no to ne čine. U ovom slučaju, ‘drukanje’ za demokraciju moglo bi se pokazati kontraproduktivnim za njih ima li se na umu općenito regionalno naginjanje islamističkim varijantama. Osim toga još se sjećaju demokracije u Palestini, odnosno demokratske pobjede Hamasa. Nije nimalo nevažno što se kao glavna oporba predsjedniku na odlasku javlja ilegalno Muslimansko bratstvo, stranka vrlo razvedenih i nepredvidljivih stajališta, bez jasnog programa.

 Strah od radikalnog islama
Nekoć militantni u međuvremenu su postali reformirani i pristojni iako im tu i tamo pobjegne pokoja ‘psovka’. Naprimjer 2005., kad su uspjeli sudjelovati na parlamentarnim izborima, u svoj politički program stavili su i zahtjev da se ženama i nemuslimanima zabrani vođenje države i, još zanimljivije, da se osnuje religijsko vijeće s moći veta na političke odluke, slično onomu u Iranu. Duhovi su se uznemirili pa je program do daljnjeg ‘škartiran’. Ta se organizacija, uz nekoliko slabije pozicioniranih, otvoreno natječe za naklonost uglavnom politički neartikulirane gomile složne samo u tome da želi Mubarakov odlazak. Odluka Braće da stanu iza liberalnijeg Mohameda el-Baradeija, nobelovca i nekadašnjeg šefa Agencije za nuklernu energiju, pokazuje prije svega politički oportunizam, ali zapadnjaci nisu vladali uspješno svijetom stoljećima zato što su naivni.

Dolazak na vlast mogao bi brzo donijeti zaokret prema radikalnijem krilu pokreta. Ipak, sve snažniji angažman Muslimanskog bratstva nije, prema dosad viđenom, našao dovoljno jako ideološko uporište u podivljaloj masi. Na ulicama zasad vlada samo bezglavo ‘rasturanje’ radi Mubarakova uklanjanja, potaknuto sasvim neideološkim razlozima: teškim siromaštvom, visokom nezaposlenosti i inflacijom te posebice rastom cijena hrane, istaknutom upravo u Sjevernoj Africi. Nakon nekoliko dana neodlučnosti vojska, jedino i najjače oružje u Predsjednikovim rukama, odlučila je ne ići protiv prosvjednika i ograničiti se na održavanje minimuma reda, što je znak koji mnogi tumače kao posljednju potvrdu Mubarakove neodrživosti. Politički potez, raspuštanje Vlade i imenovanje potpredsjednikom šefa špijuna Omara Suleimana, vrlo poštovanog u Egiptu i izvan njega, nije postiglo nikakav učinak, pa je sada Mubarakov odlazak pitanje dana.

Kako zaštititi naftu
Veće ekonomske posljedice osjećaju se najviše na cijeni nafte, taman iznad sto dolara po barelu posljednji dan siječnja (prvi put nakon više od dvije godine), ali i na brodarskoj industriji, uvelike ovisnoj o neometanom prometu Sueskim kanalom. Uzimajući u obzir važnost Kanala, mala je vjerojatnost da će biti većih problema u prolasku brodova, pogotovo jer vojska osigurava normalno funkcioniranje, no ostaje nesigurnost zbog SUMED-a, naftovoda koji vodi naftu iz Sueskog zaljeva prema Mediteranu. Kad je riječ o domaćoj ekonomiji, aktivnost je već nekoliko dana na minimumu jer su u mnogim dijelovima Egipta zatvorene trgovine i banke, bankomati prazni, a prometne veze prekinute. Jedna je od ključnih gospodarskih grana u zemlji turizam, sektor izrazito osjetljiv na nesigurnost, pa je lako pretpostaviti goleme gubitke zbog nereda i toga što stranci, recimo Ćiro Blažević, brišu glavom bez obzira, a mnoge vlade savjetuju svojim građanima da do daljnjeg ne putuju u Egipat. Brige, naravno, ne staju na Egiptu. Svijet strahuje od širenja nemira na druge bliskoistočne države, redom bogate naftom, što bi već bio ozbiljan problem za svjetsku ekonomiju.