Carina na kineske gume prijeti porastom protekcionizma

Trgovinsko koškanje između Kine i SAD-a kojim te zemlje pokušavaju jedna drugoj ograničiti izvoz pojedinih proizvoda ponovno vraća na temu slobodnog tržišta robe i kapitala koja će, zacijelo, podići temperaturu na sljedećem sastanku G-20 u Pittsburghu.

Piše Vanja Figenwald
[email protected]

Amerika i Kina iznenadno su podigle temperaturu prije sastanka G20 u Pittsburghu zakazanom za kraj rujna, i to upravo kad se namjeravalo u mnogo ugodnijem ozračju negoli na nekoliko posljednjih sastanaka posvetiti ‘reckanju’ astronomskih plaća nezajažljivim bankarima i stavljanju brnjice financijskom sektoru. I umjesto da se bave lagodnim temama i počnu si polako, uz dužan oprez, čestitati na sjajnom oporavku, zbog koškanja između Kine i Amerike moglo bi se dogoditi da se ponovno moraju vratiti na temu za koju su vjerovali da je aposlvirana - protekcionizam. Neočekivani kamen spoticanja nove su carine koje je SAD uveo na automobilske gume proizvedene u Kini, zbog čega je Kina sazvala sastanak u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i usput zaprijetila carinama na neke američke proizvode. Prema troljetki koju je Obama potpisao carine bi trebale biti 35 posto u prvoj godini, 30 u drugoj i 25 u trećoj.

Sve je to zanimljivije i u teoretskom i u praktičnom smislu što zbog slobodne trgovine kao svete krave zapadnjačkog kapitalizma, što zbog nedavnih poziva niza uvaženih figura u svjetskoj politici i ekonomiji da se ne pribjegava protekcionizmu u svjetskoj trgovini jer to samo komplicira ionako dovoljno neugodnu ekonomsku situaciju. Svi su se složili, dapače inzistirali na tome, da bi u isto vrijeme radili upravo suprotno. Ipak, bilo bi naivno misliti da je to čupanje prvo u odnosima dvaju divova. Povijest zadirkivanja duga je i bogata, a nešto recentniji primjeri govore o pobjedi američke tužbe pred STO-om u slučaju prodaje autorski zaštićenih proizvoda poput filmova, glazbe i knjiga putem tvrtki u državnom vlasništvu. Riječ je o prošlomjesečnom izvješću Organizacije u kojem se navodi da kineske restrikcije na prodaju tih proizvoda iz SAD-a krše pravila globalne trgovine. Stvar u Kini funkcionira tako da se svake godine određuje kvota stranih filmova koji se smiju uvesti, ali i oni koji su toliko sretni da dobiju dopuštenje smiju se distribuirati samo putem dviju državnih kompanija. Trgovinski gledano, nedvojbeno upitna praksa, kulturno pak možda razumna.

Kako smanjiti deficit

Uz te trgovinske nesuglasice problem je i tečaj juana, umjetno nizak, koji dodatno pridonosi enormnom deficitu Amerike u trgovini s Kinom, koji je u prvih sedam mjeseci ove godine bio 123,4 milijarde dolara. Jasno je stoga zašto Amerika sve više počinje tužakati Kinu Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Prošle godine bilo je točno 268 milijardi razloga. Osim toga riječ je i o predizbornim obećanjima predsjednika Obame, koji je najavio vraćanje proizvodnje u Ameriku i smanjenje proračunskog deficita, čemu bi upravo smanjenje deficita u trgovini s Kinom znatno pomoglo. Kad je pak riječ o vraćanju proizvodnje u Ameriku tiče, teško je zamisliti kako bi se to izvelo a da se ne prekrše kanoni kapitalizma poput slobodnog toka kapitala, robe i radne snage. No i to je fleksibilna kategorija na Zapadu.Problem tog poteza, kao i svih vrsta protekcionističke politike, jest što se nije moralo dugo čekati da i ostali sektori industrije počnu zahtijevati zaštitu od konkurentnijega proizvođača s druge strane globusa. Tako su neki američki sindikati već najavili da ‘prate što se događa u sektorima proizvodnje papira, cementa, čelika i stakla. To je naša obveza prema članstvu’, izjavio je Leo Gerard, predsjednik Američkog sindikata radnika u čeličanama, koji ima 850 tisuća članova.

Nakon Obamina opasnog poigravanja građevinskim koncesijama i odredbe da se smije upotrebljavati samo čelik proizveden kod kuće, taj potez vodi k daljnjem zaoštravanju odnosa. Sâm predsjednik osvrnuo se na tu situaciju u posjetu Wall Streetu izjavivši da je ‘njegova administracije predana daljnjoj ekspanziji trgovine i sklapanju novih trgovinskih ugovora’, ali i da nijedan trgovinski sustav neće funkcionirati ne budu li se provodili trgovinski ugovori.S druge strane, iako su se u Kini požurili stvar napuhati, ta odluka prema nešto hladnijim procjenama ne bi trebala ozbiljnije naštetiti kineskom izvozu teškom 337 milijardi dolara koji bi se novim carinama smanjio otprilike milijardu dolara. Nekomu bogatstvo, nekomu sitniš. Kineske mjere američku će peradarsku industriju stajati otprilike 370 milijuna dolara; za automobilsku pak industriju još nije moguće procijeniti štetu. Ali kad je ukupni izvoz samo 69 milijardi dolara, sve boli.

Opasna igra

O kakvoj je točno logici riječ, još je teško procijeniti. Međutim, SAD-ovi potezi koji sadrže elemente protekcionizma prema Kini mogli bi se pokazati kao vrlo opasna igra u kojoj Amerika teško može pobijediti, pogotovo ima li se na umu iznimno nepovoljna ekonomska situaciju u kojoj se nalazi i situacija u kojoj se nalazi Kina. Isto tako, svaka šteta koju bi Kina nanijela neusporedivo manjem američkom izvozu nedvojbeno bi znatno jače pogodila američku industriju nego protumjere prema državi koja izvozi u cijeli svijet i čiji je udio izvoza u BDP-u 40-ak posto, iako postoje neki koji tvrde da je riječ o samo deset posto. Nadalje, Kina je najveći kreditor Amerike, i to u trenutku kad se ona sumanuto zadužuje pokušavajući izlaska iz krize, pa je to nejasnije zašto bi sada netko želio izazivati Kinu, k tomu koristeći se nejasnom argumentacijom.

Posebno zabavlja retorika s američke strane koja već neko vrijeme lansira tezu o neravnoteži odnosa koje bi, prema riječima neustrašive Thee Lee, direktorice Federacije trgovačkih sindikata, trebalo svakako ponovno uravnotežiti. Ako neravnoteža znači nekonurentnost i nemogućnost pariranja jeftinijim globalnim proizvođačima, onda je u pravu, a uporaba valute, problem koji dugo izjeda Amere, u svrhu poticanja izvoza ničim nije zabranjeno i svaka vlada slobodno odlučuje o tečaju svoje valute. S druge strane, status dolara u svjetskoj ekonomiji omogućio je Americi vrlo ugodnih 60 do 70 godina. Naravno, bilo bi pogrešno misliti da Kina igra čisto i da ne krši pravila slobodne trgovine u nizu sektora, no teško je naći bogatu zemlju na Zapadu koja to ne radi. Dapače.