Čemu služe strategije?

Za mjesečnik Banka piše:
Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije

Dokument je nedavno predstavljen javnosti i bit će vrlo zanimljivo promatrati reakcije. Što bi nas sada sve kao građane ove zemlje moglo i trebalo zanimati? Kako uopće procjenjivati dokument kao što je strategija? Treba li je ocjenjivati metodološki ili ideološki?

Treba li razmišljati o njenoj ostvarivosti? Tražiti možda razloge zbog kojih bi mogla propasti? Ili se zapitati je li u skladu s društvom kojemu je namijenjena?

Razni će čitatelji Strategiju zasigurno gledati iz raznih kutova.

Meni se, recimo, sviđa to što je za takvu vrstu dokumenta Strategija napisana relativno kratko i jasno, kroz cijeli se tekst provlači čvrsta liberalna ideja, odnosno stav o potrebi povlačenja države iz gospodarstva, novoj ulozi države, usmjeravanju s vertikalnih na horizontalne potpore, a naglasak je na obrazovanju, suvremenim tehnologijama i poduzetništvu. Sviđa mi se i to što su makroekonomski pokazatelji prilično oprezni, nimalo preoptimistični, osim možda stope rasta, ali riječ je o dokumentu koji ni ne smije biti pesimističan.

Ne sviđa mi se, recimo, to što jednaki naglasak nije stavljen i na depolitizaciju, naročito depolitizaciju javne uprave. Naravno, samom privatizacijom i liberalizacijom očekuje se i depolitizacija gospodarstva, ali nam još uvijek ostaje problem depolitizacije javne uprave. Žao mi je što se u dokumentu to nije puno jasnije istaknulo i stavilo među konkretne ciljeve. Vezano uz to šteta je i što je propušteno među parametrima konkretno iskazati koliki se udio države u gospodarstvu očekuje 2013. godine. EBRD se već godinama služi istim podatkom za Hrvatsku (60 % BDP-a), a privatizacije se ipak, makar presporo, odvijaju. Stoga bi službeni podatak o stanju sada i cilju na kraju razdoblja itekako mogao potkrijepiti deklarativne stavove o potrebi povlačenja države iz gospodarstva.

Metodološki gledano Strategija slijedi uobičajeni obrazac tri koraka: prikaz trenutačnog stanja, definiranje ciljeva i, konačno, preporuke za ostvarenje tih ciljeva koje se ovdje nazivaju instrumenti i akcije. Problem je doduše što taj obrazac nije u svim poglavljima jednako kvalitetno zadovoljen pa u nekim poglavljima kao da instrumenti i akcije lebde u zraku i nisu utemeljeni na dobrom prikazu trenutačne pozicije niti na dobro definiranim ciljevima.

A što će reci unuci

Ključno je, naravno, i pitanje može li ta strategija biti efikasna? To će ovisiti o tome je li hrvatsko društvo i gospodarstvo spremno ostvariti zacrtane ciljeve, odnosno odgovara li ona prevladavajućoj kulturi u zemlji. Spremnost za ozbiljne i duboke reforme koje podrazumijeva Strategija, prije svega u liberalizaciji i povlačenju države iz gospodarstva, neophodna je za njen uspjeh. Reforme su uvijek bolne i za očekivati je da će se, naprimjer, zaposleni u javnom sektoru, koji su u današnjim uvjetima itekako zaštićeni u odnosu na većinu zaposlenih u privatnom sektoru, opirati promjenama.

Njima je dobro i ovako pa će dobro razmisliti hoće li podržati promjene koje bi pogodovale npr. nezaposlenima i mladima. Za uspjeh provedbe Strategije će, dakle, biti presudna spremnost svih građana - sindikata, poslodavaca, umirovljenika, pacijenata - koji bi osim o svojim interesima morali misliti i o interesima svoje djece i unuka, naročito onih koji već čekaju radno mjesto, a i onih koji će se stalno priključivati toj skupini, njihovoj mogućnosti dobivanja kredita, kupnje stana i slično. Budući da ne živimo u totalitarizmu nego u teško ostvarenoj i još uvijek krhkoj demokraciji, građani su ti koji moraju željeti promjene. Naravno, bitna je i hrabrost političara da preuzimaju rizike gubitka vlasti na budućim izborima.

A hoće li se Strategija moći provesti? To će prije svega ovisiti o tome jesu li dobro procijenjene mogućnosti i sposobnosti unutar zemlje, hoće li je odgovorni za provedbu moći koordinirati, hoće li naići na podršku ili otpor u društvu, jesu li ispravno postavljeni vremenski horizonti, procijenjene kadrovske i financijske mogućnosti te hoće li se provoditi u skladu s planovima. Ponovno se vraćamo na prethodni odlomak - spremnost građana da podrže promjene i spremnost političara da preuzmu rizik te sposobnost javne uprave da najprije reformira samu sebe, a zatim i cijeli javni sektor.

Za to je neophodna što brža privatizacija, ne samo velikih sustava kao što su Hrvatska poštanska banka, Croatia osiguranje ili INA već i odustajanje države od brojnih manjih vlasničkih udjela na svim razinama vlasti. I još jednom valja naglasiti neophodnost stvarnog naglaska na efikasnosti sudstva, borbi protiv korupcije i transparentnosti javnog sektora, ukratko, stvarnoj depolitizaciji javnog sektora.

I što na kraju zaključiti? Strategija takva kakva jest, čak i uz neke nedorečenosti, mogla bi poslužiti kao dobro polazište za izradu potrebnih “taktičkih” dokumenata koje Europska unija od Hrvatske zahtijeva. Strategija može poslužiti i društvu da i mimo zahtjeva Europske unije preispita viziju zemlje. Rat je već odavno prošao, tranzicija se primiče kraju, Europska unija se i sama preispituje, dakle vrijeme je da i mi sami sebe preispitamo. Strategije valjda upravo tome i služe.

www.banka.hr