Chávez vs. Exxon

Zbog nacionalizacije svojih operacija u Venezueli Exxon je tužio tu zemlju i vodi dva spora potražujući više od 20 milijardi dolara. Prema međunarodnom sudu u Parizu dobio je nepunu milijardu, a ni taj iznos predsjednik Hugo Chávez ne želi platiti.

piše Vanja Figenwald

Exxon Mobileu, jednoj od najvećih privatnih naftnih kompanija na svijetu, ulazak u novu godinu nije počeo kao je želio. Umjesto deset milijardi dolara naknade za prisilnu nacionalizaciju njihove operacije u Venezueli, Djed Mraz poslao im je iz Pariza samo 907 milijuna, još manje nego što je država Venezuela tijekom sudskog spora ponudila za nagodbu. Sad vjerojatno misle da su trebali uzeti tih milijardu dolara koliko je u jednom trenutku bilo na stolu i pobjeći, posebice nakon što je legendarni vođa tjedan poslije, tijekom jedne od svojih višesatnih emisija, najavio da neće platiti baš ništa u istom sporu s Exxonom pred drugim tijelom. Chávez je rekao kako njegova zemlja neće priznati nikakvu presudu Međunarodnog centra za investicijske sporove pri Svjetskoj banci (ICSID) pred kojim Exxon za oduzimanje svoje kompanije Cerro Negro 2007. u Venezueli traži još više, oko 12 milijardi dolara. Prvi spor pred Međunarodnom gospodarskom komorom (ICC) nije, dakle, prošao najbolje, ali sudeći prema Chávezovoj izjavi, to je sasvim nebitno, kao i ishod drugog spora.
- Odmah ću vam reći - izjavio je Chávez, među ostalim - nećemo priznati nikakve ICSID-ove odluke’. Predsjednik smatra kako je Exxon već dovoljno opljačkao Venezuelu nepravednim ugovorima u prošlosti.
- Nećemo se pognuti pred imperijalizmom i njegovim pipcima, shvatite to... Pokušavaju nemoguće - da im platimo. Nećemo im ništa platiti - bio je sasvim jasan rakom poharani predsjednik kojem se stanje očito popravlja.

Divljanje matematike
Izjava je zanimljivija kad se zna da Venezuela ima niz sličnih sporova nakon opsežne nacionalizacije stranih investicija u svrhu jačanja borbe protiv siromaštva. Mnogi su njegovo stajalište protumačili kao poruku svima ostalima da Venezuela neće poštovati sudske odluke ni u drugim slučajevima, njih 20-ak, među kojima je još jedan naftni div ConocoPhillips. Ipak, kasnija objašnjenja iz Vlade umirila su preznojene korporacije diljem svijeta, predsjednikove izjave odnosile su se samo na Exxon. Zasad. Ovaj prvi spor vodio se o Exxsonovoj izgubljenoj zaradi zbog preuzimanja od državnog PDVSA, a drugi će se, koji bi trebao krenuti u proceduru u veljači, vrtjeti oko naknade za Exxonovo vlasništvo, prema procjenama, spor s potencijalom za izdašniju naknadu. Posljednja ponuda od ravno milijardu dolara za nagodbu odbijena je, iako se radilo o iznosu većem od inicijalnog ulaganja vrijednog 750 milijuna dolara (prema iskazu same kompanije). Exxon osjetno veći traženi iznos pravda dodanom vrijednosti projekta tijekom vremena jer je 90-ih, kada je započet, bio mnogo riskantniji i neizvjesniji. 

Matematika u ovoj priči divlja na sve strane. Exxonu je u prvom sporu dodijeljeno 907 milijuna, manje od deset posto onoga što su tražili, ali i manje od onoga što im je posljednje ponuđeno. Onda je PDVSA dan poslije rekao da neće platiti ni tih 907 milijuna, već 255 milijuna dolara, što je rezultat odbijanja Exxonovih dugova, no i da će isplata biti obavljena u sljedećih 60 dana. Do brojke su došli odbijanjem 191 milijun duga za otkup obveznica vezanih za Cerro Negro, 300 milijuna na 'offshore' računima koje je Exxon zamrznuo i 160 milijuna koliko je isto tijelo dodijelilo Venezueli u kontrasporu. Nekoliko dana poslije predsjednik Chávez najavio je da Venezuela neće poštovati nikakve odluke sudova u sporu s Exxonom, misleći na buduće presude. Zanimljivo je i da pariški ICC, koji se hvali kao vodeći u rješavanju investicijskih sporova, ne objavljuje javno svoje presude, pa stoga ni kriteriji za njihovo donošenje nisu jasni. Presuda ICC-a favorizira pristup državnih tvrtki prema kojem privatni investitori imaju pravo na naknadu uloženog iznosa, knjižene vrijednosti, a ne i moguće tržišne vrijednosti tih sredstava, što može biti važan presedan za buduće takve slučajeve.
 
Investitora ipak ima
Unatoč tvrdnjama mnogih zapadnih analitičara kako ovakvi samovoljni potezi odbijaju investitore i štete Venezueli, ali i drugim južnoameričkim državama, čini se da je Chávez dobro ocijenio dubinu korporativne pohlepe. Procjenjuje se, naime, da pojas Orinoco u Venezueli sadrži jedne od najvećih neiskorištenih rezervi nafte na svijetu, pa interesenata uvijek ima. Američki Chevron i španjolski Repsol potpisali su 2010. nove ugovore vrijedne milijarde dolara, pa Exxon na kraju gubi kako god se okrene. Umjesto da su prihvatili ponudu veću od svog ulaganja i prepustili tako dio prihoda Venezueli, odlučili su se na pravnu bitku i na kraju, čini se, ostali praznih ruku, za razliku od svojih konkurenata koji su na vrijeme shvatili da se vjetar promijenio, ali da još ima dovoljno love za sve. Loš je to znak i za ConocoPhillips koji je isto investirao u projekte u pojasu Orinoco i zajedno s Exxonom tražio ukupno 40 milijardi dolara naknade. PDVSA, pak, računa platiti najviše 2,5 milijardi dolara. Među drugim su većim imenima čiji bi sporovi mogli rezultirati presudama velikih odšteta i šivcarski Holcim te kanadski rudarski div Gold Reserve.

Svima njima možda bi bilo pametnije slijediti primjer Cemexa koji je početkom prosinca prošle godine postigao dogovor s Venezuelom i sretno se izvukao, nešto o čemu je Exxon trebao očito pažljivije razmisliti. Meksička kompanija za cement dogovorila je naknadu od 600 milijuna dolara za nacionalizaciju svoje tamošnje podružnice, što je gotovo pola od traženog iznosa. Što god sudovi dosudili u budućnosti, činjenica je da Venezuelu teško mogu natjerati na plaćanje ako ne želi, kao i da je malo vjerojatan odlazak svih stranih investitora iz zemlje. Ne samo da uvijek ima dovoljno pohlepnih koji će riskirati bijes lokalnog diktatora, nego duboko u duši mnogi od njih znaju da nemaju pravo. Zarade od nafte su enormne, najveće su kompanije na svijetu one iz naftnog sektora i zahtjev država za većim dijelom kolača sasvim je opravdan. Isto tako, Exxon je, čini se, bio i prilično neozbiljan u svojim zahtjevima, tražiti 12 milijardi iako vam je investicija 750 milijuna, a ukupna sredstva u zemlji procijenjena na 4,5 milijardi, tipična je bahatost američkog tipa. Da su bili malo skromniji i razumniji, otišli bi sa sasvim pristojnim iznosom, ovako će, čini se, imati jako slabu utjehu.