Cijena hrvatske tranzicije: 254 milijarde dolara

Na rat se, prema službenom izračunu, odnosi 37 milijardi dolara, dok je 217 milijardi izgubljeno zbog globalizacije, makroekonomske politike, pretvorbe ili tajkunizacije i korupcije

Razgovarali: Miodrag Šajatović i Marija Čekada
Foto: Željko Jelenski

Približavanjem izbora ponovno se aktualiziraju pitanja hrvatske gospodarske politike, vanjskoga duga, rasta BDP-a, strategije razvoja gospodarstva, koja ponovno političke stranke ostavljaju postrani, a čime se u svojoj najnovijoj knjizi Ekonomika-politika, kako dalje detaljno bavi dr. Tihomir Domazet, predsjednik Hrvatskog instituta za financije i računovodstvo i pomoćnik ministra financija u razdoblju od 2001. do 2004. godine. S dr. Domazetom razgovarali smo o problemima hrvatske ekonomske politike od 1990. do 2007., globalizacijskim procesima te o SWOT analizi hrvatske ekonomije kao temelju gospodarske strategije neopterećene političkim predznakom.

• Što prema vašem mišljenju znači pojam globalizacije?
- Globalizacija o kojoj mi govorimo pojam je koji se prvi put pojavio potkraj prošlog stoljeća. Svijet je s ekonomskog aspekta do približno kraja osamdesetih bio blokovski podijeljen, a raspadom Istočnog bloka i nestankom komunizma nastaje novi svjetski ekonomski poredak, jednom riječju, počinje globalizacija. Postoji najmanje pet različitih dimenzija globalizacije koje treba razlikovati. To su ekonomska globalizacija, politička globalizacija, zajednička ekološka ograničenja, kulturne vrijednosti i institucije i globalizacija komunikacije. One zapravo utjelovljuju djelovanja u svjetskim razmjerima. Koliko god imali primjedaba ili oprečnih mišljenja u vezi s globalizacijom, moramo prihvatiti da je to nezaustavljivi proces i moramo se tome prilagoditi, a na globalnoj razini taj se proces mora demokratizirati, s obzirom na to da su utjecaji globalnih velikih igrača nemilosrdni i posebno snažni na ekonomije i države koje ne mogu utjecati na globalna kretanja.

• Ipak suočeni smo s prijetnjom velikih otpora globalizaciji. Kako će taj proces izgledati narednih godina?
- Ne bih rekao da su otpori veliki. Prije svega rekao bih da će ključni igrači iznalaziti načine unaprjeđenja globalizacije. Ovdje ponajprije mislim na najveću silu SAD i na nove igrače koji se zovu BRIC, Brazil, Rusija, Indija i predvodnica Kina. Tu nastaje sljedeći problem - prema istraživanjima sa Zapada, procjenjuje se da je prošle godine dostignut odnos BDP-a zemalja G7 i ostalih odnosno emerging markets pedeset prema pedeset posto. Ali to nije sve, dinamika kretanja Europe kreće se oko dva posto, SAD je u financijskoj krizi, a dinamika Kine, Indije, Vijetnama, Rusije i Brazila ukazuje da bi za 25 godina taj odnos u korist sadašnjih rastućih tržišta bio šezdeset pet prema trideset pet posto. To autori globalizacije nisu mogli zamisliti. Paradoksalno je da bi oni sada željeli napustiti globalizaciju.

• Koliko je Hrvatska globalizirana?
- Hrvatska je globalizirana, na što ukazuje liberalizacija tekućeg računa, dolazak stranoga kapitala i inozemnih kompanija i drugo. Cilj i smisao razvojne strategije ne za pet, već za deset ili dvadeset godina jest da Hrvatska gospodarski djeluje u svoju korist u globalizacijskim procesima, i to je conditio sine qua non razvojne i ekonomske politike.

• Kako je Hrvatska prošla u dosadašnjem tijeku globalizacije? Što su dobre, a što loše strane hrvatskog ulaska u globalizacijske procese i koliku je cijenu Hrvatska za to platila?
- Cijena je 48 milijardi eura inozemnih plasmana u Hrvatskoj, što je oko 65 milijardi dolara. Taj veliki iznos kapitala čini oko 20 posto sveukupne naše nacionalne imovine. To je vrlo zabrinjavajuće. Ali još je važnije znati da će se zbog tako velikog plasmana sve više dividendi i kamata, dakle ono što se vidi na tekućem računu, odlijevati u inozemstvo odnosno ostvarivat će rezidenti iz inozemstva. Zato se zalažem da osim što ćemo pratiti bruto domaći proizvod, uključimo i ostale pokazatelje, kao što je bruto nacionalni dohodak koji pravi razliku od BDP-a i sada se kreće na oko dva i pol do tri posto odljeva, što je velika stvar, a kasnije će taj postotak vjerojatno i rasti.

• Ako je ukupna stopa rasta šest posto, znači li to da je četiri posto rasta nastalo pod utjecajem stranaca?
- To ja sada problem i taj će se trend povećavati. Strani kapital koji je investiran u Hrvatsku nije došao da bi uživao na ljepotama Jadrana nego kako bi ostvario profit. Pritom se javlja određeni dualizam. Profit je neminovan, bit će ga sve dok postiže svoj efekt. Kada bi se on iz bilo kojeg razloga povukao, za nas bi nastao problem. Ali, s druge strane, trebali bismo gospodarskom diplomacijom i razvojnom politikom usmjeriti kapital u proizvodnju, proizvodnju za izvoz, što je drugi kvalitativni moment na kojem se mora raditi.

• Što biste predložili da se takva gospodarska situacija promijeni?
- Prije svega treba otkloniti prepreke koje su dovele do trenutačnog stanja. Prema tome, na toj proizvodnji nije moguće takvu potrošnju dalje dinamizirati. Problem je i neravnoteža između inozemnoga duga, deficita tekućeg računa, unutrašnjega duga i niske zaposlenosti.

• Kako to da se govori o niskoj zaposlenosti a stalno se napominje da uskoro nećemo imati dovoljno radne snage za sve potrebe?
- Sužbeni podaci Državnog zavoda za statistiku upućuju na to da je u Hrvatskoj zaposlenost u odnosu na radno sposobno stanovništvo 42,8 posto, dakle riječ je o jednoj od najnižih stopa zaposlenosti u Europi. To je nedopustivo.

• U svojoj knjizi spominjete da je za rješavanje gospodarske neravnoteže u zemljama u razvoju poput Hrvatske, uz monetarnu politiku ključno rješavanje odnosa između tradable i non-tradable sektora. Možete li to pojasniti?
- Grubo rečeno, tradable roba su proizvodi i usluge koji se mogu uvoziti i izvoziti, pod utjecajem su inozemnog tržišta i cijena na koje utječe tečaj. Non-tradable proizvodi su sve ostalo. Primjer toga su komunalne usluge. Problem je taj što non-tradable sektor ima prirodno sporiji rast produktivnosti, što je i logično, ali želi hvatati rast tradable sektora. Ako se ne rješava non-tradable sektor, nastat će još veća neravnoteža. Dakle, ta se dva sektora ne mogu odvojeno promatrati. Prije godinu dana je, na primjer, bio štrajk prosvjetara, što su im neki zamjerali, a zapravo je riječ o klasičnim problemima u odnosu između tradable i non-tradable sektora. Dakle, profesori i ostali predstavnici dijela non-tradable sektora htjeli su dosegnuti cijene plaća u tradable sektoru. Prema tome, probleme odnosa tradable i non-tradable sektora treba rješavati u sklopu osmišljenoga razvojnog puta ekonomske politike.

• Što je s hrvatskom monetarnom politikom?
- Nipošto ne želim reći da pitanje izvoza treba jednostrano rješavati kroz promijenjeni tečaj i na taj način otklanjati vanjsku neravnotežu. Međutim, monetarna politika, kao dio ekonomske politike, mora biti u funkciji njenih ciljeva, koji uključuju veći rast, rast izvoza, proizvodnja roba i usluga s većim vrijednostima te u krajnjem ostvarivanje suficita vanjskotrgovinske bilance.

• Koliko je zbog tečaja u poteklih petnaest godina izgubio izvoz?
- Ako se prihvati ocjena Austrijske narodne banke da je tečaj kune u razdoblju od 1994. do 2005. bio precijenjen prosječno oko 15 posto, zatim da je realni BDP u tom razdoblju ostvaren u iznosu 347,4 mlrd američkih dolara te da izvoz roba i usluga u BDP-u sudjeluje s oko 50 posto, to znači da je izvozni sektor samo na osnovi aprecirane domaće valute izgubio odnosno nije ostvario veći priljev od izvoza roba i usluga u iznosu 26,1 milijardu američkih dolara.

• Očito je da je ekonomska politika u ovih 15 godina bila loša. Vi ste napravili računicu prema kojoj je cijena tranzicije, isključe li se gubici nastali zbog agresije, izgubljenih 217 milijardi dolara bruto domaćeg proizvoda.
- Takav izračun rade i druge zemlje koje su bile u financijskoj krizi. Neminovno je reći da je problem ako BDP nije rastao petnaestak godina. Možemo ga nazvati krizom, depresijom ili sličnim. Očito je da je tek 2005. godine realni BDP dosegnuo razinu iz 1989. godine. Industrijska proizvodnja je još oko 20 posto ispod razine iz 1989. godine. Ako bi se računao BDP po stanovniku 2004. i 2005. u odnosu na 1986. godinu, kada je počeo važniji pad odnosno kriza, to bi bilo još izraženije. Prema mom izračunu, od 1989. godine do danas, 254 milijardi dolara je iznos koji nije dosegnut ili koji je izgubljen za BDP, i to je, pojednostavljeno rečeno, cijena hrvatske tranzicije. Od toga se, prema službenom izračunu, 37 milijardi dolara odnosi na rat odnosno agresiju na Hrvatsku odnosno na hrvatsko gospodarstvo. Dakle, kad se isključi rat, izgubljeno je 217 milijardi dolara zbog utjecaja globalizacije, makroekonomske politike, pretvorbe ili tajkunizacije i korupcije, da nabrojimo tek najvažnije činitelje. Međutim, Hrvatska je, prema mome mišljenju, završila proces tranzicije, i tu okolnost treba (is)koristiti u pozitivnom smislu.

• Kažete da vas je pri sektorskoj analizi hrvatske proizvodnje šokirala mala stopa udjela prerađivačke industrije u BDP-u 2005. i 2006. godine. Koliko ona iznosi i koliki su udjeli prerađivačke industrije u zemljama regije i u zapadnoeuropskim zemljama?
- Sâm sam sebe iznenadio kad sam vidio rezultate sektorske analize. Hrvatska poljoprivreda odnosno primarni sektor 2005. i 2006. godine činila je oko sedam posto BDP-a i, očekivano, vrlo skromno sudjeluje. Međutim, fasciniran sam podatkom da se jedino prerađivački sektor odnosno domaća proizvodnja propituje po proizvodnoj, rashodnoj ili po dohodovnoj metodi. Naime, ako se pođe od rashodne metode računanja BDP-a, a potom za izvoz povećava a uvoz smanjuje BDP, proizlazi da je udjel domaće proizvodnje odnosno prerađivačkog sektora industrije zapanjujuće malen i iznosi sedam posto tako izračunanog BDP-a odnosno domaće proizvodnje.

Uz kombinaciju ove metode i metode dodatne vrijednosti izračunavanja BDP-a, a prema podacima o robnoj razmjeni s inozemstvom, gdje je u 2005. godini ostvaren deficit u visini 55.751 milijun kuna, proizlazi da se najveći dio roba prerađivačke industrije ne proizvodi u Hrvatskoj, nego se uvozi. I danas u to ne mogu vjerovati. Tu postaje vidljivo kako malo tvornica imamo i koliko ih je ugašeno. No to ne znači da danas treba ponovno otvarati zatvorene pogone, ali nam treba nova industrijska politika koja nudi rješenje u globalizacijskim procesima. Razina prerađivačke industrije u ostalim zemljama očito je viša nego u nas.

• Prema vašoj SWOT analizi, hrvatske snage su geostrateški položaj, povoljan prometni položaj, vodno bogatstvo i kvalitetan okoliš, a slabosti su mali utjecaj na globalnu geostratešku politiku te veliki broj umirovljenika. Kako riješiti hrvatske slabosti?
- Prije tranzicije odnos je bio 3,5 zaposlenika na jednog umirovljenika. Tada je to bilo nepovoljno. Danas je taj omjer oko 1,4 prema jedan. No to nije sve. U tom broju umirovljenika ljudi su između 50 i 55 godina života, dok se u Europskoj uniji inzistira da dobna granica zaposlenih, sukladno Lisabonskoj agendi, bude između 67 i 70 godina. Mi se zapravo trebamo okrenuti rješavanju problema zaposlenosti. To je politički, društveni i ekonomski problem i one od 50 ili 55 godina koji su radno sposobni treba uključiti u rješavanje, i tu se vraćamo na ekonomsku politiku. Što se tiče nemogućnosti odnosno slabosti hrvatskog utjecaja na globalnu geostratešku politiku, to je zadana okolnost i tu činjenicu treba uzeti kao egzogenu varijablu bez obzira svidjelo se to nekome ili ne.

• Koje su prema SWOT analizi opasnosti za Hrvatsku?
- Vanjske su negativni utjecaji globalizma, političke i ekonomske prilike u regiji, porast kamatne stope na svjetskom tržištu a posljedica može biti to da iznos otplate kamata po osnovi otplate anuiteta inozemnih zajmova bude viši od prirasta BDP-a. Unutarnje opasnosti su: ovisnost o inozemnoj tehnologiji i inozemnoj akumulaciji, inozemni dug iznad 35 milijardi eura, dug stanovništva iznad 100 milijardi kuna i ukupan državni dug iznad 100 milijardi kuna te odljev mozgova, odlazak visokostručnih i mladih u inozemstvo te zagađenje okoliša zbog ulaganja u turizam.

• Za kakvu se politiku vi zalažete?
- Zalažem se za to da se napuste loše strane ekonomske politike, osobito utjecaj neoliberalne politike, te uklone velike vanjske i unutarnje neravnoteže koje su nas dovele do poteškoća. Ali istodobno treba efikasna investicijska politika, politika zapošljavanja, nova politika na mikrorazini (industrijske politike) i rješavanje odnosa tradable i non-tradable sektora. To je conditio sine qua non dinamične i održive ekonomske odnosno razvojne politike.

• Znači li to da Hrvatska mora u jednom trenutku drastično srezati rast kako bi se počistilo sve što se nagomilalo i može li se to u kratkom roku napraviti a da ne odemo u recesiju i srušimo životni standard?
- Hrvatska ima sve manje izbora i prisiljena je da sada prisutne debalanse, stope rasta nedovoljne za rješavanje tih problema, prenisku stopu zaposlenosti rješava većom dodanom vrijednošću, proizvodnjom. Potrebna je sofisticirana, osmišljena i razvojna ekonomska politika. Pritom strategiju ne bi trebalo svesti u političke okvire od četiri godine, već je treba napraviti za sljedećih najmanje deset do dvadeset godina s time da se ključni čimbenici dogovore o ključnim točkama koje zatim treba realizirati. Najgora bi varijanta bila ono što nam je prije godinu dana rekao direktor europskog odjela MMF-a Michael Deppler, naime da politika treba izbjeći tvrdo prizemljenje. MMF u listopadu 2007. ponavlja odnosno govori o potrebi mekog prizemljenja (soft landing).

• Do kada će turizam biti mehanizam kojim će se pokrivati deficit tekućeg računa bilance plaćanja? Hoće li turizam rasti prema sadašnjim stopama?
- Rješenje da turizam rješava odnos s inozemstvom matematički funkcionira. Destinacije najvećih turističkih sila Francuske, Italije i Španjolske posljednjih godina bilježe manji broj putovanja, a slično je i kod nas. Istodobno se postupno povećava broj putovanja na Daleki istok. Dakle, treba gledati u budućnost i imati na umu da prihod od turizma neće u tolikoj mjeri moći sanirati taj deficit. I tu se opet vraćamo na pitanje ravnoteže i odnos tradable i non-tradable sektora.