Čuvajte se stranaca koji dolaze i govore vam što da radite

Doslovni klon zapadnoga bankarskog sustava za kreditiranje malih poduzeća u Hrvatskoj bi sigurno bio promašaj. Od zapadnoeuropske prakse treba uzeti ono što zadovoljava potrebe svake pojedine zemlje

Piše: Marija Birtić

Svojedobno savjetnik Margharet Thatcher, dr. Allan Gibb stručnjak je zaslužan za razvoj širokog spektra inovativnih pristupa u menadžmentu malog poduzetništva u Velikoj Britaniji, ali i diljem svijeta. Sedamdesetih i osamdesetih vrlo prisno je surađivao s britanskom Vladom i gospodarstvom u razvijanju lokalnog poduzetništva. Osmislio je i vodio cjelokupni trening za DTI Konzultantske usluge malim poduzećima i bio je nezamjenjiv u treningu i razvoju direktora i ključnog osoblja doslovno svih britanskih lokalnih razvojnih agencija. Svoje znanje i iskustvo prenio je dalje kao konzultant za malo poduzetništvo u Europskoj komisiji, Svjetskoj banci, UNIDO, ILO, ITC i u vladama Velike Britanije, Kanade, Nigerije, Malezije, Rusije i Ukrajine. Bio je i član malog tima koji je postavio temelje osnivanju Direktorata Europske unije za mala poduzeća - DG XX111. Kao savjetnik, predavač i trener radio je u više od 80 zemalja, od zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji do razvijenih ekonomija.

Njegovo iskustvo, interesi i publikacije pokrivaju razvoj poduzetničke kulture na svim razinama, od pokretanja poslovnog pothvata, opstanka na tržištu, rasta i razvoja, do restrukturiranja velikih kompanija, treniranja i razvoja svih sudionika koji utječu na razvoj poduzetništva. Gibb je bivši profesor menadžmenta malog poduzetništva i predsjednik Zaklade za razvoj malih i srednjih poduzeća na Durham University u Velikoj Britaniji. Zaklada, prvobitno Centar za malo poduzetništvo, ima međunarodnu reputaciju, a osnovao ga je upravo Gibb 1971. godine. Danas je najveća takva zaklada u Europi.

• Kako vidite poduzetničko okruženje i kulturu u Hrvatskoj?
- Jedan od problema u restrukturiranju i promjena ekonomije zacijelo je izgradnja povjerenja. Mislim da je u Hrvatskoj premalo povjerenja među ljudima. Suština poduzetništva nije raditi putem mnogo formalnih ugovora i papira, već raditi jer ti vjerujem.

• Otkuda početi stvarati povjerenje u zemlji toliko korumpiranoj koliko je Hrvatska?
- Potrebno je da sve više ljudi radi zajedno, kako bi se povećalo međusobno povjerenje. Zagreb je vjerojatno previše moćan i zato treba gurati stvarnu moć prema dolje i omogućiti ljudima da se ponašaju fleksibilno. Prečesto se pravi pogreška da se daje više novca regiji, ali im se i dalje govori što da rade i kako da ga potroše, umjesto da se od njih zatraži strategija regionalnog razvoja, vidi kako ona integrira sve igrače, a onda im se ili da novac ili omogući transferiranje iz poreznog sustava i udio u tome. To se dogodilo u Kini, gdje je većina poreza lokalna i dio tog poreza ide u centar, a ne da je većina poreza u centru, a samo dio ide lokalno.

• Neki teoretičari i poduzetnici misle da Hrvatskoj nema pomoći dok ne dođu stranci i ne nauče nas kako se radi i posluje. Jesu li u pravu?
- Vrlo sam osjetljiv na to, jer i ja dolazim i radim s profesoricom Slavicom Singer na poslijediplomskom studiju Poduzetništvo u Osijeku. No, jako sam mnogo radio u svim, doslovno svim tranzicijskim ekonomijama i vidio što se tamo događa. Također sam mnogo radio u zemljama u razvoju. Činjenica je da previše zapadnjaka dolazi i govori tim ljudima što da rade, umjesto da im pomognu da nauče iz njihovog iskustva i uzmu što im odgovara. Često uz pomoći iz EU, Svjetske banke ili bilateralnih i multilateralnih agencija stižu ljudi koji savjetuju kako da vodite svoj posao na njihov način. A njihov način možda nije najbolji za vašu ekonomiju na ovom stupnju razvoja, tako da vam mogu stvoriti znatne probleme.

Primjerice, ako biste htjeli osmisliti bankarski sustav za posuđivanje novca malim poduzećima, doslovni klon zapadnoga bankarskog sustava sigurno ne bi bio idealan za tu svrhu. Ono što trebate napraviti je uzeti najbolje iz zapadnoeuropske prakse, odnosno ono što zadovoljava vaše potrebe. Mislim da isti princip treba primijeniti i na poslovnu edukaciju. Zato se trebate čuvati stranaca koji dolaze i govore vam što da radite. Mnogi od njih nemaju znanja o zemlji u koju su došli.

• Mnogo se govori o tome da se banke ne ponašaju poduzetnički i fleksibilno prema poduzetnicima i vrlo teško posuđuju novac za poslovanje. Što je glavni razlog tome?
- Šteta je da su sve hrvatske banke u vlasništvu stranih banaka, jer one donose svoj način poslovanja, pri čemu im nije važno hoće li se uklopiti u vaše razvojne potrebe. Najvažnije im je stvaranje profita, što jeste normalno, ali banke bi trebale naučiti da je pozajmljivanje malim poduzećima profitabilno. Na kraju krajeva, mnoge velike banke počele su kao male lokalne banke koje su podržavale lokalne poduzetnike. I danas u Americi ima mnogo malih lokalnih banaka, koje i dalje postoje i pozajmljuju malim poduzećima, kao što su trgovina na uglu ili lokalna trgovina mješovitom robom.

• Što od vas poduzetnici najčešće žele saznati?
- Većina poduzetnika želi učiti o temama koje se vežu na sljedeću fazu razvoja njihovih poduzeća ili sljedeći poslovni problem. Oni ne žele tečaj o strategiji marketinga, nego konkretna znanja o tome kako pronaći kupce koji će plaćati, kako raditi istraživanje tržišta, kako organizirati odnose s javnošću, kako efektnije pakirati svoj proizvod i tako dalje. Žele znati kako izabrati dobre ljude s kojima će raditi. Drugim riječima, poduzetnici ne žele općenite priče, trebaju znanje i programe koji su temelje na prodaji, trebaju konkretna znanja kako prepoznati priliku i riješiti stvarnu krizu.
Ne znam mnogo poslovnih škola koje to dobro rade. Dakle, kad podučavate, empirijsko znanje mora biti dodano eksplicitnom znanju, stoga je i dobar učitelj poduzetništva onaj koji će omogućiti spajanje teorije s mnogo poduzetničkog iskustva.

• Dakle, prvi je korak je da profesori izađu na tržište i skupe praksu i iskustvo...
- Mislim da moraju otići na tržište i biti sigurni da vrednuju empirijsko znanje jednako visoko koliko i eksplicitno znanje iz knjiga. Ako čitate mnogo akademske literature, prilično je očigledno da akademici citiraju druge akademske publikacije i akademske članke, ali nikad ne citiraju ili rijetko citiraju ono što bi se u akademskim krugovima zvalo siva literatura. To je literatura u poslovnim magazinima i časopisima, dnevnim novinama ili novinama koje možete kupiti na aerodromu. Oni to rijetko citiraju, jer se to ne smatra respektabilnim, što je glupo, jer su mnoge od tih članaka napisali ljudi s mnogo praktičnog znanja i razumijevanja.