Darko Polšek: Tečaj je sveta krava i nemojte čačkati mečku!

Ni dvadeset godina od fizičkog i ekonomskog osamostaljenja Hrvatske i 17 godina od onog monetarnog (tada smo dobili antiinflacijsku 'platformu' za kunu) duh nije vraćen u bocu.

Dijelom možda ponukana i drugom uzastopnom deviznom intervencijom HNB-a, kojom je spriječio daljnje klizanje kune, raspravu o devalvaciji i njezinim učincima organizirala je i Matica Hrvatska. Iako na okruglom stolu nije bilo pozvanog viceguvernera Vujčića, rasprava je bilo itekako zanimljiva (premda zakašnjela i pomalo izvan vremena). Umjesto Vujčića boje kune branio je Darko Polšek, sociolog i profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji je ustvrdio da mnogi ekonomisti predlažu rješenja gora od bolesti. Tezu brani prilično radikalno: - Pogledajte primjere Njemačke, Argentine, Zimabavea ili SFRJ, u svim tim zemljama koje su petljale s rješenjima koje tečaj ne smatraju svetom kravom priča je najčešće završila s vojnim pučem, dikataturom ili ratom. Upravo je inflacija bila veliki motiv za raspad bivše države, zato me čudi da ljudi koji su prošli iskustva inflacije predlažu takva rješenja - ustvrdio je Polšek izvlačeći podatke o vremenu koje je pojedinim zemljama bilo potrebno da udvostruče cijene. Između dva rata Njemačkoj je, kaže, s godišnjom inflacijom od 29.500 posto za to trebalo samo 3,7 sati.

Argument jest pomalo radikalan, no Polšek inzistira na prokazivanju pogrešnih dogmi koje zagovaratelji inflacije (a za njega, i ne samo njega, devalvacija=inflacija) protežiraju. Inflacija, tvrdi, neće poboljšati nego pogoršati položaj siromašnih dužnika, štoviše stvorit će novu socijalnu segregaciju, jer onaj tko ima malo s inflacijom će imati još manje. Dobit će samo iluziju da je plaća porasla, primjerice 25 posto dok su cijene porasle dvostruko više. Devalvacija neće stimulirati izvoz niti će odjednom 'zakuhati' proizvodnju. Upozorava kako inflaciju, jednom kada se zavrti, nije moguće jednostavno zaustaviti i zato poručuje: 'tečaj je sveta krava i nemojte čačkati mečku'!

Ljubo Jurčić, pak, držao se zlatne sredine. Svjestan da priča o tečaju danas ne može zvučati jednako kao i prije 10, 15 ili 17 godina kaže kako devavacija nije prioritetno pitanje: -Hrvatska traži čudo, a ono se obično traži ondje gdje nema dovoljno znanja. Hrvatska je napravila jednu veliku i jednu vrlo lošu stvar. Uveli smo kunu, a onda smo je se istog časa odrekli. I to je temeljni problem, jer devize nisu naše platežno sredstvo, kuna je pitanje suvereniteta - kaže Jurčić upozoravajući da su i devizne rezerve s kojima HNB brani kunu zapravo posuđen novac. Procjenjuje kako će deficit proračuna 'puknuti' do kraja ove godine, a tečaj vjerojatno do kraja iduće. Možda to iščitava i iz ne tako davne poruke guvernera Rohatinskog Vladi da braniti kunu nema smisla ako država radi po svome, dakle troši. Doduše, Jurčić i dalje misli da bi monetarna politika trebala biti fleksibilnija prema fiskalnoj kao i prema stanju u realnom sektoru, jer tečaj mora biti instrument, a ne cilj, posebno zato što u trenutku kada je fiksirala tečaj (1994.) država nije restrukturirala poduzeća, nije provela industrijsku politiku niti je smanjila troškove proizvodnje i na taj način domaći proizvod učinila konkurentnijim. Pitanje je samo može li HNB sam, bez suradnje s vlašću, i to u visoko euriziranoj ekonomiji koja većinu vremena kunu pritišće prema gore, bilo kakvim instrumentom (čak i da želi, a ne želi) potaknuti slabljenje kune.

Da od devalvacije ne bi bilo dugoročne koristi pokazali su studenti zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Zvonimir Ratkovski i Milan Deskar Škrbić. Potrudili su se na matematičko-ekonometrijskim modelima (s kakvima viđeniji ekonomisti, kamoli političari nikada ne barataju) pokazati da su izvozne dobrobiti kratkoročne, jer djeluju možda dva-tri tromjesečja nakon čeka krivulja pada, odnosno devalvacija više ne pridonosi rastu izvoza. Potvrđuju to i primjeri Njemačke, Slovenije i Austrije gdje je dugoročni učinak devalvacije izostao. U Hrvatskoj bi učinak bio još slabiji, jer uglavnom proizvodimo radno intenzivna dobra, pa bi konkurentosti više pomoglo smanjenje cijene rada, preporučuju studenti. Poštenja radi citirali su i nobelovca Paula Krugmana koji tvrdi da je svaki oporavak nakon krize posljedica deprecijacije. Ono što većinu novinara, poznavatelja tematike, posebno deprimira jest ista priča koja traje već dvadeset godina iako su se varijable stubokom promijenile. I pogoršale. Karte su sada nepromjenljive (i trajno loše), a nitko koga smo izabrali s takvim kartama nije u stanju igrati. (Gordana Gelenčer)