Davor Štern: Ministarstvo poljoprivrede treba postati ministarstvo energetike

Proizvodnja biogoriva u Panonskoj nizini bila bi najisplativija u Europi, ali dok panonski susjedi u goriva budućnosti ulažu stotine milijuna eura, kod nas se uljana repica za biodizel uvozi, a za američke ulagače u tvornice etanola našla se tek jedna parcela

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
[email protected]

              Dvije godine star Passat Denisa Ivanova, direktora tvrtke Modibit iz Ozlja, vozi na čisti biodizel od uljane repice i soje. Do prije mjesec dana, svojih prvih 90.000 kilometara, Passat je vozio sagorijevajući obični eurodizel, a kada su potkraj svibnja iz pogona počele curiti prve litre biodizela od uljane repice i soje, svi su zaposlenici u svoje dizelaše počeli točiti biogorivo. Ispuh Passata je potpuno čist - iz auspuha izlazi zagrijani zrak, ali bez čađe i bez ikakva mirisa.

- Zbog prelaska na biodizel nisam primijetio nikakvu promjenu u vožnji, ni u brzini niti u snazi - smije se Denis Ivanov, jer ga u svakodnevnoj vožnji autocestom Zagreb-Karlovac, od stana na zagrebačkoj Malešnici do tvornice Modibit u Ozlju i natrag, Passat na biodizel vozi istom brzinom kao i prije.
U pogon za proizvodnju biodizela na površini od 600 četvornih metara, pokraj postojeće tvornice bitumena, vlasnik tvornice Vlado Rožić uložio je gotovo šest milijuna eura - dijelom vlastitih sredstava, a dijelom kredita kod Erste&Steiermärkische Bank. Ulaganje će se isplatiti u roku četiri do pet godina. Kapacitet tvornice je 20.000 tona biodizela na godinu, za što je potrebno oko 23.000 tona sirovog ulja - repice, soje, palme ili suncokreta.

- Računica je vrlo jednostavna: zarada na biodizelu je deset centi za litru, dvadeset milijuna litara godišnje znače dobit od 2 milijuna eura - objašnjava Denis Ivanov opravdanost ulaganja u ‘gorivo budućnosti’.
Prema njegovim riječima, tvornica u Ozlju radi kao i bilo koja druga tvornica biodizela u Austriji ili u Njemačkoj. Ulje iz prešanih uljarica uvozi se iz EU, većinom iz Austrije i Njemačke, a kompletna proizvodnja izvozi se na tržište EU.
- Proizvodnjom upravljaju računala koja kontroliraju dvije osobe u smjeni, dok je u cijeloj tvornici zaposleno 15 ljudi. Tvornica ima svu infrastrukturu, skladišta sirovina, skladišta gotovih proizvoda, energanu i laboratorij - objašnjava Ivanov. - Projektirali su je dijelom domaći stručnjaci, a dijelom Austrijanci i Slovaci. Automatika i elektroinstalacije su Siemensove, a njemački su i svi vitalni dijelovi tvornice. Izradu cjevovoda i rezervoara po najpovoljnijoj cijeni ponudila je Slovačka. Cijelo je postrojenje od ‘rostfraja’, tako da može raditi 30 godina.
Sirovine ima dovoljno na svjetskom tržištu. Uljana repica i soja kupuju se na burzi i njihova cijena ovisi o zakonima ponude i potražnje.

Osim što je zamjena za naftne derivate, najznačajnija prednost biogoriva je smanjena emisija stakleničkih plinova. U Austriji se biodizel koristi već 15 godina i njegova je prodajna cijena na benzinskoj crpki jedan euro. Dosadašnji plan u vezi s potrošnjom biogoriva uspjela je približno realizirati jedino Njemačka, dok sve ostale zemlje zaostaju. Ali kvote su određene i prema njima Hrvatska će 2010. godine, kao članica EU, morati potrošiti 134.000 tona biogoriva, bez obzira hoće li ga proizvoditi ili uvoziti.

Kako procjenjuje Davor Štern, nezavisni savjetnik za naftu, obradive površine u 21. stoljeću postaju izvori nafte, dok ministarstva poljoprivrede postaju ministarstva energetike. Ali u ulaganjima u goriva budućnosti naftne kompanije ostaju po strani jer ni u zapadnim zemljama nije uobičajeno da naftaši ulažu u energiju s polja, objašnjava Štern.
Iako se biogorivo u Hrvatskoj već proizvodi, za hrvatske propise ono zapravo ne postoji! Povjerenstvo Vlade, koje je trebalo pripremiti propise za biogoriva, osnovano je još 2000. godine, ali dosad se nije učinilo ništa. Kao što kaže Mladen Pavić, glasnogovornik Ministarstva poljoprivrede, najveći je problem u tome što bi propise za proizvodnju i prodaju biogoriva u Hrvatskoj trebala zajednički pripremiti Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo financija. Napori Ministarstva poljoprivrede i šumarstva zasad su usmjereni na okrupnjivanje poljoprivrednih površina na kojima bi se u budućnosti trebale uzgajati industrijske kulture.

- Parcele nekih poljoprivrednika nalaze se na pedesetak lokacija i manje su od pet hektara. Nedavnom donacijom Švedske, u četiri županije osnovat će se radno mjesto za stručnjaka koji bi poljoprivrednicima trebao razjasniti važnost veličine poljoprivredne parcele - kaže Pavić.
Dok ministarstvo odugovlači, u Modibitu su svjesni da proizvodnjom biodizela financiraju europsku poljoprivredu. Ali, kao što kaže Ivanov, kod nas još nitko nije rekao da bi trebalo proizvoditi 20.000 tona biodizela sa 20.000 hektara uljane repice i izračunao koliko bi Petrokemija trebala proizvesti mineralnih gnojiva za toliku proizvodnju uljarica.

- A kada bi se kod nas proizvodila uljana repica za biodizel koji bi se izvozio, tada bi EU financirala hrvatskog seljaka - tumači Ivanov i iako naglašava da Modibit proizvodi samo biodizel i ne bavi se proizvodnjom uljane repice, pretpostavlja koje bi rješenje bilo najpovoljnije za proizvodnju industrijskih poljoprivrednih kultura. Čarobne riječi su - najam, zakup ili koncesija.
- Zemlju ne treba prodavati, jer kamo ćemo kada prodamo zemlju?! - upozorava Ivanov. - Za dobar projekt vlasnik zemljišta mogao bi dati zemlju u zakup na pet ili deset godina, kako bi se stvorile površine za uzgoj na veliko. Time bi sebi osigurao prihod, a mogao bi istodobno i na svojoj zemlji raditi za plaću. Nakon deset godina ugovor bi se obnavljao - tumači Ivanov način na koji bi u Hrvatskoj trebalo primijeniti iskustva iz inozemstva.

Koliko se gubi kašnjenjem u proizvodnji energije s polja jasnije je kad se zna da je uljana repica kompatibilna kultura kukuruzu, s kojim se može izmjenjivati svake druge ili treće godine, u plodoredu. Kukuruz je, naime, također industrijska kultura koja bi na ovim prostorima uskoro mogla postati vrlo tražena. Tvrtka Ethanol Vukovar upravo je potpisala ugovor za kupnju pet hektara zemljišta u Županji, na kojemu će podići tvornicu u koju će uložiti 60 milijuna eura. Bit će to tek prva od planiranih pet tvornica etanola koje tvrtka Ethanol Vukovar namjerava podići u Panonskoj nizini, za koje su američki partneri Ethanola Vukovar namijenili pola milijarde američkih dolara.

Tvornice bi godišnje trebale proizvoditi 825.000 etanola, za što je potrebno oko 2, 5 milijuna tona kukuruza, a kako u proizvodnji etanola nema otpada, popratni proizvod bile bi 750.000 tona stočne hrane i isto toliko ugljičnog dioksida, koji bi se prodavao kao industrijski plin. Dakako, tolike količine kukuruza ne mogu se uzgojiti u hrvatskom dijelu Panonske nizine. Kukuruz je, kao i uljana repica, burzovna roba i njegova se cijena također formira na temelju ponude i potražnje, a u hrvatske tvornice etanola dopremao bi se iz cijele Panonske nizine, ali i iz Ukrajine.

Nakon godinu i pol jalovih pregovora u Vukovaru, gdje lokalne vlasti nisu našle zemljište uz Dunav pogodno za tvornicu etanola, Marko Melčić, predsjednik tvrtke Ethanol Vukovar, odlučio je prihvatiti ponudu iz Županje, a o lokacijama za ostale četiri tvornice, osim u Vukovaru, pregovara i u Borovom Selu.
- Prema narudžbi Ethanola Vukovar, dr. Neven Duić, s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, izradio je studiju kojom je dokazao našu ‘panonsku teoriju’, odnosno da je proizvodna cijena biogoriva u našim krajevima najniža u Europi. Studiju je prošlog mjeseca predstavio na kongresu u Sao Paolu - izjavljuje Marko Melčić. - Zarada na biogorivima je vrlo velika, američki investitori 'trče' u sektor etanola. Etanol je današnji 'zlatni rudnik' i dionice etanolskih kompanija naglo rastu. Na djelu je i prestrukturiranje, pa je najveća svjetska poljoprivredna kompanija, ADM, ušla u proizvodnju etanola iz vlastitog kukuruza i sad su najjači u SAD-u.

Osim u EU, koji je proklamirao da namjerava trošiti velike količine obnovljivih biogoriva, a nema elementarnih uvjeta da ih proizvede, tržište je cijeli svijet i neograničeno je, kaže Melčić, jer naprosto nema mogućnosti da se iz današnjih sirovina (šećerna trska, kukuruz, pšenica, šećerna repa) proizvede ni približno onoliko etanola koliko se može potrošiti motornih goriva.
Tvornica u Županji, koja će zaposliti stotinu ljudi, trebala bi biti gotova u roku godine i pol do dvije. Povrat kredita očekuje se u roku deset godina, a povrat ulaganja mnogo ranije.