Deset minuta pješice ili 15 minuta autobusom

Nakon nekoliko godišnjih zasjedanja MMF-a i Svjetske banke iza sebe, za smještaj u Signapuru odabrao sam hotel s popisa koji su ponudili organizatori. Ti su hoteli uvijek povezani službenim autobusima s mjestom održavanja skupa, pa je to najbrži i najjeftiniji način transporta. Odabrao sam Plaza Parkroyal hotel jer je bio na popisu jeftinijih a ipak pristojnih hotela (200 singapurskih dolara – oko 100 eura) a na kilometar je zračne udaljenosti od kongresnog Suntec centra

Pokazalo se, međutim, da zračna udaljenost ne pomaže. Prolazi su iz sigurnosnih razloga pregrađeni pa ono što bih pješice prošao za deset minuta, autobusom dostižem za 15. Ali i to je najbrži način.

Službeni autobusi trebali bi voziti svakih 10 do 15 minuta, ali često se ne drže reda vožnje. Nemojte, međutim, pomisliti da kasne. Uoče li službenici organizatora da netko čeka autobus, učinit će sve da on dođe i prije vremena! Izađete li iz vrlo rashlađenih hotela ili kongresnih prostora (oko 15 stupnjeva) na stajalište (25 do 30 stupnjeva uz visok postotak vlage), odmah će vam predložiti da se vratite u klimatizirane prostore, a oni će se pobrinuti da vas pozovu čim prijevoz stigne. Ako i ne bude izvanrednih linija, na displeju se može vidjeti za koliko minuta autobus stiže. Što je najbolje – procjene su u minutu točne!

Još malo o službenim autobusima, jer plastično opisuju zašto je Singapur tako uspješan grad-država. Po povratku iz kongresnog centra moja linija (Žuta 1) obilazi još jedan hotel, četiri bloka dalje u dijelu koji se zove mala Indija. Prvo se ide u taj hotel, a to znači da se u jednom trenutku
vozim dvadeset metara od mog Plaza Parkroyala, ali u suprotnom smjeru. Testirao sam inače preljubazne vozače moleći ih da mi otvore vrata pa da se ne vozim do drugog hotela, pa tek onda do moga. Naravno da nisam uspio. Ljubaznost je ovdje svetinja, ali točno izvršavanje zadataka, čini se, još veća.

Kad već ovaj nastavak bloga nije počeo pričom što se događa na zasjedanju, neka to bude mali predah do sutrašnjeg generalnog zasjedanja (kompletirana je hrvatska delegecija - ekipa iz Ministarstva finacija stigla je u ponedjeljak). Kad je o prometu riječ, nevjerojatno je kako nema većih gužvi, premda su sada brojne ceste zbog MMF-a i Svjetske banke zatvorene. Jedino što nervozni pješak iz Hrvatske ne može ostati miran kad ustanovi da na raskršću vozila imaju dva puta zeleno svjetlo na pojedinim mjestima, a pješaci jedan prijelaz moraju preskočiti.

Domaćini su novinarima priredili dodatno iznenađenje. Organizirali su im brojna razgledavanja grada i okolice. Dovoljno se prijaviti i oni vam drugi dan pošalju bus. Mogućnosti je puno, praznih termina malo, ali pokazuje se sasvim neopravdanim bojazan kako se ovdje nema toliko toga vidjeti. Da čovjek ostane dva tjedna, jedva bi s popisa atrakcija pokrio najvažnije.

Sreća da mi je hotel smještan u blizini ikone Singapura, čuvenog Raffles hotela, fantastičnog primjerka arhitektonske ljepote i funkcionalnosti britanskog kolonijalizma. U njemu još i danas postoji dvorana u znak sjećanja na Istočnoindijsku kompaniju, današnjim riječnikom `multinacionalku` koja je za britansku krunu širila biznise i utjecaj. Hotel zaslužuje posebnu priču, a već na početku je nevjerojatno da vrhunski kakav je ostao sve ove godine, još uvijek nema asfaltirani prilaz. Umjesto asfalta, superluksuzni automobili gaze po finom šodru…

Na kraju dana u press-centru, taman kad sam htio put hotela, čuo sam da je u blizini `najveća fontana na svijetu`. I zaista je impresivna. Visoka je bar trideset metara, a kad navečer krene prskati voda, na njezinim se kapljicama projicira laserski show. Najveća fontana valjda je odgovor
susjedima iz Malezije koji u svom glavnom gradu Kuala Lumpuru imaju donedavno najviše zgrade na svijetu – Petronase. Željni natjecanja s jedne strane, a racionalni potrošači poreznog novca, Singapurci su se odlučili na fontanu, a ne na nebodere (koji kod susjeda na poluotoku zaista izgledaju fantastično, ali je pola ureda u njima – godinama bilo prazno).

I na kraju priča iz slučajnog šopinga. Odavno tražim mini pakiranje gela za brijanje, ali u Europi ga nisam našao. Ovdje me kiša u jednom trenutku potjerala u izvana ne prevše reprezentativni Mustafa šoping centar u kvartu Mala Indija (muslimanski dućani u indijskom kvartu ovdje su
normalna stvar). Unutra krcata robna kuća, ali vrlo uredna s rijetko viđenim širokim i dubokim asortimanom tehnike, satova, zlata, kozmetike. Kako kiša nije prestajala, popeo sam se na kat i u odjelu kozmetike dugom najmanje 100 metara (puta četiri reda polica) naravno da sam našao mini
pakiranje Gilletovog gela. Ne samo ono koje sam tražio nego jedno još manje, baš pogodno za kraća putovanja, kad se gleda i koliko pjena za brijanje zauzima mjesta.

Singapurci se tako dokazuju kao odlični trgovci. Ništa čudno, moglo bi se reći. Geografski položaj u tjesnacu kojim se oduvijek moralo prolaziti na putu iz Europe ili Indije za Kinu, konkurentska im je prednost. Pa nije čudo da su dostigli ovakvu savršenost. No i Panama ima sličan geografski položaj pa je svjetlosnim godinama daleko od singapurskog uspjeha.