Dizanje plaća zbog kriznog poreza dizanje je letvice i drugim menadžerima

Razne Vladine interventne mjere doimaju se poput svojevrsne gospodarske Hitne pomoći. Kad bi Hartmannova bilanca izgledala poput bilance države, bio bih jako, jako zabrinut.

razgovarao Goran Litvan

Dugogodišnji direktor koprivničkog Hartmanna Boris Garaj pod povećalom javnosti našao se kad je dizanjem plaća svojim zaposlenicima kompenzirao krizni porez. I sâm kaže da nije očekivao tako velik odjek svog poteza. Bio je to povod za razgovor o aktualnim procesima u tvrtki koja je u stopostotnu vlasništvu matičnoga danskog Hartmanna. U Malinskoj, gdje je na godišnjem odmoru, razgovarali smo i o stanju u branši ambalažera, o gospodarskoj situaciji te o mjerama Vlade, pa i o ljutnji i zavisti kolega iz menadžerskih krugova.

• Prvi ste javno pokazali da je i u recesiji moguće povisiti plaće i da to ne mora ugroziti poslovanje tvrtke. Ne prijeti li vam, stoga, da vas jalni kolege, barem kuloarski, proglase 'najgorim' menadžerom godine?
- Tu svoju odluku, iza koje čvrsto stojim, ne bih želio promatrati iz tog ugla, iako sam svjestan da se to može protumačiti i negativno, odnosno kao pritisak na druge poslodavce. Ne slažem se s logikom da krizni porez ili neki drugi namet smije biti opravdanje za lošiji status zaposlenika, pogotovo ako oni dobro rade svoj posao. Zaposlenici Hartmanna zaslužili su da im se neto plaća ne snižava, a ja sam procijenio da tvrtka neće ništa izgubiti ako nadoknadi tu razliku. Štoviše, stvorit će se još bolje radno ozračje, iako je ono i dosad bili dobro. Dokaz je tomu da je produktivnost u prvom polugodištu porasla četiri posto. Radnici, inače, jako cijene spoznaju da poslodavac ne pokušava iz tvrtke izvući svaku lipu, već da ima razvijen osjećaj za društvenu odgovornost. Mi smo ove godine već redovno povećali plaće 3,5 posto, što je proizlazilo iz kolektivnog ugovora.

• Pokrivanjem iznosa kriznog poreza zapravo ste pomogli i državnom proračunu. Je li vam i to bio cilj?
- Jasno je da to povećanje mora biti iskazano bruto, ali o tome nismo posebno razmišljali. Jedini nam je cilj bio olakšati položaj zaposlenika, a sasvim je drugi problem što je porezni sustav postavljen tako da od toga ima koristi i proračun. Kad bi naš primjer, međutim, izazvao 'epidemiju' takvih korekcija u korist radnika, dizanjem letvice menadžmentu doista bismo pomogli kronično ispražnjenome državnom proračunu.

• Kako ocjenjujete antirecesijske mjere Vlade Jadranke Kosor?
- Trenutačno vidim samo razne interventne mjere koje se doimaju poput svojevrsne gospodarske Hitne pomoći. Kad bi bilance Hartmanna izgledala poput bilance države, bio bih jako, jako zabrinut. I kvalitativno i kvantitativno. Hrvatska i nadalje nema strateški osmišljene ekonomske politike, a resorna ministarstva rješavaju samo gospodarske 'požare', tako da se ne vidi kamo idemo i kad ćemo tamo eventualno dospjeti. U brodogradnju i poljoprivredu uložena su ogromna sredstva, a bez ikakvih pomaka. Vlada, dakle, više razmišlja o ostanku na vlasti nego o razvoju, ali samo nagla promjena vladajuće garniture ne bi mnogo toga promijenila. Infrastruktura vlasti toliko je glomazna i troma, na neki način i 'zabetonirana' da ne može potaknuti novi razvojni ciklus. Radikalniji potezi naprosto nisu mogući. Čini se da je aktualna Vlada toga svjesna pa tako i postupa, baveći se prikupljanjem nedostatnoga proračunskog novca, a ne rješavanjem srži problema.

• Ima li izlaza iz takve situacije?
- Kratkoročni potezi, makar i najkvalitetniji, ne mogu mnogo toga riješiti. Mudrije bi bilo građanima reći što nam je cilj te kada i po kojoj cijeni to možemo ostvariti. Nužni su nam, dakle, hrabri i odlučni rezovi u proračunske stavke, gdje se neće polaziti od toga koja bi stranka od toga mogla profitirati.

• Znači li to zalaganje za veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a?
- Ako nema drugog načina, u političkom je smislu bolja i velika koalicija, koja ne bi strahovala za ostanak na vlasti, nego daljnje odgađanje nužnih reformi.

• Osjeća li Hartmann recesiju koja već podulje pogađa Hrvatsku?
- Iskreno govoreći, gotovo i ne osjećamo. Razlog tome nije neka naša samoproglašena poslovna genijalnost, nego činjenica da 90 posto proizvodnje završava u izvozu. Mi ne ovisimo o hrvatskom tržištu. Možda je još važnije da zapravo presudno ne ovisimo niti o jednom određenom tržištu, jer svoje proizvode plasirano u čak 27 zemalja. Ako negdje krene lošije, primjerice zbog recesije ili tečaja valuta, na drugim tržištima to možemo popraviti. Stabilnost poslovanja zapravo i proizlazi iz te širine izvoza, gdje se uvijek može nešto nadoknađivati ili kretati u nova osvajanja.

• Nije li najčudnije to što vi takve rezultate mahom postižete plasmanom podložaka za jaja, a poznato je što se sve negativnog događa u vezi s poljoprivrednim proizvodima?
- Kriza je čudna pojava. U njoj mnogo toga krene loše, u nekim gospodarskim domenama i s dramatičnim posljedicama, no u istoj krizi raste i potrošnja jaja. Drugi je razlog ubrzano mijenjanje trgovačkih navika i potreba. Sve se manje jaja prodaje na tržnicama i sličnim otvorenim prostorima koja ne zahtijevaju posebne standarde, dok istodobno raste prodaja u trgovinama, posebno u trgovačkim lancima, što povećava potrebu za najrazličitijim podlošcima.

• Kakva je situacija u regiji?
- Unutar kompanije Hartmann mi Koprivničanci izravno smo zaduženi za regiju Jugoistočne Europe, čijih se 11 država širi sve do Turske. Tu je prelazak s tržnica u trgovačke centre u punom zamahu, pa zato i imamo još dosta prostora za rast. Primjera radi, potražnja podložaka u Srbiji u samo godinu dana porasla nam je 55 posto. Zato sam veliki optimist u smislu mogućnosti daljnjega ubrzanog rasta. Dodatni je razlog i to što naša papirna vlakna, koja dobivamo recikliranjem novinskog papira, zbog svojih ekoloških vrlina sve više zamjenjuju plastiku i stiropor i u pakiranju raznih prehrambenih proizvoda i uporabnih predmeta.

• Vaš me partnerski odnos s peradarima pomalo podsjeća na odnos brodograditelja i kooperanata. Vama je dobro, a brodograditelji i 'jajari' plaču...
- Ne bih se baš složio s takvom usporedbom, jer hrvatska brodogradnja ima i nekih specifičnih problema. Činjenica je da potrošnja jaja raste, za što je rast prodaje naših podložaka, u prvoj polovini godine oko 11 posto, najbolji dokaz. Ne mislim da je proizvođačima jaja, pogotovo velikima, tako loše. Primjeri našeg partnerstva s brojnim proizvođačima diljem Europe to također potvrđuju. Tko dobro radi nije na gubitku. Problem domaćim proizvođačima može biti samo sve veća nelikvidnost. Prema našim iskustvima, Hrvatska je najnelikvidnija država u regiji. Naša se naplata na domaćem tržištu trenutačno kreće između 75 i 120 dana, ali proizvođači jaja žale se da im neki trgovački lanci i mnogo dulje ne plaćaju robu. Velikim proizvođačima jaja nisu naškodile ni bombastično lansirane vijesti o pandemijama koje prenosi perad. Kupci sada mnogo radije kupuju jaja s farmi sa zatvorenim sustavima pod stalnim veterinarskim nadzorom, nego ona iz seoskih kokošinjaca.

• Budući da ste 90-postotni izvoznik, nezaobilazan je problem tečaja. Koji su vaši argumenti protiv tako jake kune?
- Lijepo je to što je tečaj tako stabilan i ne opterećuje se ionako težak položaj tvrtki i građana koje otplaćuju desetke milijardi eura teške mahom inozemne kredite, ali mi iz izvoznoga gospodarstva najlakše uočavamo brojne apsurde. Otkad je lansiran euro, tečaj kune je praktički na istoj razini. U posljednjih sedam godina naši su objektivni troškovi poslovanja zbog niza razloga i okolnosti porasli 30 do 40 posto. To se prije svega odnosi na cijene sirovina, energije i rada, a veće su i najrazličitije obveze prema državi, uz nepovoljnije kamatne stope za kredite.

• Što to znači?
To znači da mi moramo poslovati 30 do 40 posto bolje kako bismo zadržali razinu cijena od uvođenja eura. S druge strane, gotovo je nemoguće očekivati da naši proizvodi mogu biti za toliki postotak skuplji. Cijene naših podložaka u pravilu ne rastu. Štoviše, sretni smo dok ne padaju. U Njemačkoj, primjerice, koja je pojedinačno i naš najveći kupac, zbog smanjene potražnje roba govori se i o deflaciji, dakle smanjenju cijena kako bi prodaja mogla uhvatiti zamah. Dodatni problem su i tečajne razlike. Valute u nizu zemalja izvan eurozone devalvirane su, ponegdje i više desetaka posto, i sudarile su se s precijenjenom kunom, tako da izvoznici trpe dvostruki udar.

• Već ste kupili parcelu za novi pogon, nužan za planirani rast proizvodnje. No, Danci nikako da donesu definitivnu odluku. Nije li u ovom slučaju vodstvo grupacije Hartmann ograničavajući faktor u daljnjem razvoju?
- Ove godine obilježavamo 10 godina ulaska u taj veliki sustav i nema nikakve dileme o tome da je to bila najbolje moguća odluka. Rast proizvodnje s tadašnjih 100 milijuna na sadašnjih 250 milijuna jedinica na godinu bio je moguć samo zahvaljujući jasno razrađenoj ulozi unutar kompanije. Ne smije se zaboraviti da mi i sada 60 posto svoje proizvodnje plasiramo na tržišta izvan naše zone odgovornosti, dakle Jugoistočne Europe. Naša je roba konkurentnija od one iz tvornica u skandinavskim zemljama, gdje su veći troškovi poslovanja, pa možda dođe i do preseljenja dijela njihove proizvodnje.

• Pa što se čeka?
Sve u svemu, odluka o gradnji novog pogona, kojim bismo gotovo udvostručili kapacitete, nije tako jednostavna, iako smo u pripreme već uložili 15 milijuna kuna. Problem je u tome što je na svjetskom tržištu i dalje recesija, a u takva se vremena odluke donose mnogo opreznije. Odluka će biti donesena opravdaju li je studije isplativosti, a mi tu računamo na veliki potencijal Jugoistočne Europe u idućih pet do deset godina od novih 100-tinjak milijuna jedinica. Sigurno je da na odluku vlasnika kompanije neće utjecati nikakvi politički motivi, kao što je to uobičajeno u Hrvatskoj, već isključivo računica koja iz toga proizlazi. Jasno, time se ne dovodi u pitanje društvena odgovornost tvrtke, jer to s investiranjem nije ni u kakvoj vezi.